Ugledni list The Economist se pita kako je svijet dozvolio toliko genocida nakon Deklaracije UN-a.
Sedamdeset godina nakon potpisivanja UN Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida, svijet i dalje ne uspijeva da spriječi takve zločine.
The Economist piše da je ponižavajuće i sramno da neki zagovornici ljudskih prava, političari i zvaničnici UN-a, uprkos svih propusta po tom pitanju, sutra obilježavaju godišnjicu Deklaracije.
Kao zločin genocida definisani su zločini počinjenih s namjerom da se potpuno ili djelimično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa.
– ubistvo članova grupe (naroda);
– uzrokovanje teških tjelesnih ili mentalnih povreda članovima grupe (pripadnika određenog naroda)
– namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima koji dovode do njenog potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja;
– uspostavljajući mjere s namjerom sprječavanja rađanja u okviru grupe (naroda);
– prinudno premeštanje djece iz jedne grupe u drugu.
Konvencija UN-a je definisala da će biti kažnjeno izvršenje genocida, planiranje izvršenja genocida, direktno i javno podsticanje na izvršenje genocida, pokušaj genocia i saučesništvo u genocidu.
I nakon svih tih “svetih slova”, uobličenih u Deklaraciju, nakon 1948. godine svijet se suočio sa brojnim zločinima genocida, među kojima je i onaj u BiH, odnosno u Srebrenici 1995. godine.
A svijet je već pao na ispitu nedugo nakon Konvencije, u vrijeme građanskog rata u Sudanu 1956. godine, gdje s en aprimirje čekalo do 1972. Nakon toga zločini genocida su zabilježeni i u Iraku, Kambodži, Mijanmaru, Gvatemali, potom 1990-tih godina u Bosni i Hercegovini i Ruandi, ali i u 21. stoljeću ponovo u Mijanmaru i Iraku.