Priče poput ‘Hachi: A Dog's Tale’ ili ‘The Notebook’, uzrokovale su velik broj suza tijekom godina. Međutim, mnogi ljudi vjeruju da plakanje tijekom filmova nije ništa drugo nego znak slabosti.
Pa, pogodite šta, ta misao nije mogla biti više kriva! Paul J. Zak, neuroekonomist sa Sveučilišta Claremont Graduate University, proveo je studiju u kojoj potvrđuje da su oni koji plaču tokom filmova empatičniji, znaju kako bolje postupati s emocijama i jači su kada se suočavaju sa svakodnevnim izazovima.
1. Oni shvataju da su te priče izmišljene, ali ne mogu zadržati osjećaje u sebi.
Zak kaže da će, bez obzira na to što ljudi znaju da film nije stvaran i da je priča koju vide na ekranu izmišljena, neizbježno plakati kad vide vrlo emotivnu scenu.
2. Oksitocin je krivac.
Ovaj hormon djeluje kao neurotransmiter i odgovoran je za ono što osjećamo kada smo svjedoci dirljive scene. Povezujemo priču, osjećaj, a kasnije i pozitivnu akciju. To jest, ovaj hormon čini nas empatičnijima i sretnijima.
3. Ti se ljudi ne boje izraziti svoje emocije.
Ljudi kojima nije neugodno plakati tijekom filmova su zapravo mentalno jači od onih koji pokušavaju sakriti svoje suze. To je zato što su dovoljno hrabri da izraze svoje istinske osjećaje. Ne boje se biti osuđivani ili kritizirani. To je, prema Zaku, također učinak oksitocina, budući da se ljudi ne boje ustati za ono što misle da je ispravno kad suosjećaju s onima oko njih.
4. Snaga suza.
Rezultati istraživanja također pokazuju da oni koji plaču tokom filma znaju koliko je ljekovita moć suza. Plakanje nas tjera da se povežemo s drugim ljudima, učimo da postoje okolnosti koje mogu pozitivno i negativno utjecati na našu okolinu, i da smo pod njihovim utjecajem.
5. Ne bježe od emocija.
Ljudi koji plaču tokom filmova također pretpostavljaju da je važno zadržati određenu perspektivu o onome što nam se događa, a ponekad je potrebno i uzeti trenutak za plakanje. To im omogućava postizanje veće emocionalne stabilnosti od onih koji skrivaju svoje osjećaje.
6. Ne brinu o rodnim ulogama ili očekivanjima.
Svi smo čuli izreku: ‘Veliki dečki ne plaču‘. Većinu dječaka se uči od rane dobi da će ispasti slabići ako plaču u javnosti. Međutim, to nije ništa drugo nego besmisleno ograničenje. Dječaci i djevojčice se ne razlikuju u tome koliko plaču. To je ljudska reakcija koja nije povezana ni s jednim određenim spolom i to znaju svi koji se ne boje otvoreno pokazati svoje emocije. Oni se ne boje da će ih osuđivati oni koji vjeruju da je plač ženska osobina.
7. U potpunosti uživaju u životu.
Oksitocin je povezan s povjerenjem među ljudima. Oni koji imaju više povjerenja u druge, imaju visoku razinu tog neurotransmitera u svom tijelu i često stvaraju dublje odnose.Prepoznaju vrijednost uvažavanja onih oko sebe. Oni također žive potpunije od onih koji nemaju povjerenja i osjećaju se uznemireno odnosima koje uspostavljaju s drugima.