Nikom ni kriva ni dužna Bosna je meta svojih susjeda zato što misle da je nemoćna da se od njihovog udruženog antibosanskog napada može da brani. Tako je mislio Cvetković i Maček, tako je mislio Milošević i Tuđman, tako je mislio Karadžić i Boban i tako danas (2019) misli Čović i Dodik. U ovim prethodnim udruženim antibosanskim poduhvatima čini se da je srpska inicijativa bila dominantna, dok je u sadašnjem antibosanskom poduhvatu hrvatska inicijativa dominantnija kao izraz Čovićevih frustracija.
Naime, Čović je izgubio kompas na bosanskom uzburkanom političkom i ekonomskom moru. Dodik mu dođe kao slamka spasa. Jer, Dodiku ne bi palo na pamet da se udružuje sa Hrvatima u Bosni da ga Čović nije na to nagovorio. Jadno je što hrvatska politika od Zagreba do Mostara traži spas u onome što se povijesno pokazalo pogrešnim i tragičnim za hrvatsku politiku u vezi s Bosnom. Niko i ništa nije moglo podijeliti Bosnu zato što nije bilo moguće, niti će ikad biti moguće, jednu trećinu Bošnjaka/Bosanaca pobiti, jednu trećinu protjerati, a jednu trećinu pokrstiti. Bilo je tih pokušaja kroz udruženi zločinački poduhvat, ali su se ti pokušaji pokazali neuspješnim i sramnim pred Bogom i svijetom.
Temeljem tog povijesnog iskustva bilo bi razumno očekivati da se hrvatska politika ne upušta više u tu avanturu. Ako ni zbog čega, a ono zbog mogućnosti da Bošnjaci/Bosanci okrenu ploču. Hrvatska bi trebala znati da to nije nemoguće. Uostalom, u Srbiji živi veliki broj Bošnjaka, koji su životno zainteresirani da Bosna ima dobre odnose sa Srbijom. Ako se politička bolest Vjekoslava Bevande produži u nedogled radi opstrukcije funkcioniranja bosanske dražave, onda su sve opcije otvorene. Prije svega, otvorona je opcija spoznaje da hrvatska politika (HDZ) u Bosni djeluje protiv bosanskog članstva u NATO-u i EU-u. To bi bio znak da hrvatska politika ne računa na svoje pravo i dužnost u Bosne, već se prepušta rusko-srpskoj antibosanskoj koaliciji.
Znaju razumni hrvatski političari da je to što radi Čović pogubno po Hrvate u Bosni, ali nemaju volje da se tome suprostave zato što računaju da će Bošnjaci/Bosanci u neka doba popustiti kao i dosada i prihvatit hrvatski ultimatum, jer nemaju kuda. No, tako su neki u Hrvata mislili da Bošnjaci/Bosanci nemaju kuda i nakon rušenja mostarskog mosta, ali kao i uvjek Bošnjaci/Bosanci su se dizali kao feniks iz pepela. O tome će posvjedoči sutrašnja (23. juli, 2019) dodjela međunarodne nagrade „Mostar Peace Connection“ mostarskog Centra za mir i multietničku suradnju, glavniom sekretaru Ujedinjenih naroda Antoniju Guterresu. Prilika je ovo da čestitam Safetu Oručeviću na ideji, upornosti i uspješnosti da pokaže cijelom svijetu da je Mostar svjetski grada i da su Bošnjaci/Bosanci u Bosni narod vrijedan poštovanja.
Mislio sam da je hrvatska politika nešto naučila iz svog mostarskog iskustva, ali očito da je slijepcima džaba namigivati.
Zato Bošnjaci/Bosanci moraju razmisliti da se okrenu onima koji ih vide i čuju za dobrobit Bosne. Hrvatska politika bi morala to shvatiti i izliječiti Bevandu od političke bolesti kako bi došao na posao i uradio ono što mu je državna i patriotska dužnost prije štrajka državnih uposlenika. Nadam se da je ova bosanska poruka jasna onima kojih se to trenutno tiče.
Piše: Mustafa Cerić (izvor Facebook)