Jedan zatvorski doktor u Kentakiju je 1954. godine izdvojio sedam afroameričkih zatvorenika i davao im velike doze LSD-a tokom 77 dana. Niko ne zna šta se sa njima dogodilo. Možda su preminuli, a da nijesu ni znali da su dio tajnog programa CIA za kontrolu uma – programa na kojem se radilo u malo poznatoj vojnoj bazi sa mračnom prošlošću, Fort Ditrik.
Urbanizacija je zahvatila i Fort Ditrik, američku vojnu bazu koja se nalazi na oko 50 milja od Vašingtona u gradu Fredrik u Merilendu. Međutim prije 76 godina, kada je Vojska izabrala Ditrik za mjesto u kojem će sprovoditi tajne planove o biološkom ratovanju, oblast u okolini baze je izgledala potpuno drugačije. Zapravo, i izabrana je zbog izolovanosti. Razlog je što je Ditrik, koji je i danas ključna vojna baza ta biološka sitraživanja i obuhvata skoro 600 zgrada, godinama bio centar tajne CIA hemijske imperije i programa za kontrolu uma.
Uznemirena zbog vijesti da japanske snage vode biološki rat u Kini, američka vojska je 1942. odlučila da osnuje tajni program za razvijanje biološkog oružja. Angažovali su Iru Boldvina, biohemičara sa Univerziteta u Viskonsinu, da upravlja programom i tražili od njega da nađe lokaciju za novi kompleks za biološka istraživanja. Boldvin je izabrao uglavnom napuštenu bazi Nacionalne garde nazvanu Ditrik Fild. Vojska je 9. marta 1943. objavila da je preimenovala bazu u Kamp Ditrik i kupila nekoliko obližnjih farmi kako bi dobili dodatni prostor i privatnost.
Nakon Drugog svjetskog rata, Ditrik je postao nebitan. Razlog je jednostavan: Sjedinjene Države su imale nuklearno oružje, stoga razvoj biološkog nije djelovao toliko hitno. Kada je počeo Hladni rat, dva naizgled nepovezana događaja na suprotnim stranama svijeta zapanjila su novoformiranu Centralnu obavještajnu agenciju i dale Ditriku novu misiju.
Prvi događaj je bilo suđenje rimokatoličkom primasu Mađarske kardinalu Jožefu Mindsentiju za izdaju 1949. godine. Na suđenju kardinal je djelovao dezorijentisano, govorio je monotonim glasom i priznao zločine za koje je bilo jasno da ih nije počinio. Zatim, nakon okončanja Korejskog rata, ispostavilo se da su mnogi američki zatvorenici potpisali izjave u kojima kritikuju SAD i, u pojedinim slučajevima, priznaju ratne zločine. CIA je dala isto objašnjenje za oba slučaja: ispiranje mozga. Komunisti, zaključila je tada CIA, sigurno su razvili drogu ili tehnologiju koja im omogućava da kontrolišu ljudski mozak. To nikada nije potkrijepljeno dokazima, međutim CIA je to prihvatila.
U proljeće 1949. godine, Vojska je formirala mali, tajni tim hemičara u Kamp Ditriku nazvan Odsjek za specijalne operacije. Zadatak je bio da nađu vojnu upotrebu toksične bakterije. Prisilna upotreba toksina je bila nova oblast, a hemičari u Odsjeku za specijalne operacije su morali da odluče kako da počnu istraživanje.
U isto vrijeme CIA je bila tek osnovala svoj odsjek hemijskih mađioničara. CIA agenti u Evropi i Aziji su redovno hvatali osumnjičene neprijateljske agente i pokušavali da razviju nove načine da tokom ispitivanja odvoje zatvorenike od njihovih identiteta, navedu ih da im odaju tajne i možda ih programiraju da djeluju protiv njihove volje. Alen Dals, koji je upravljao direktoratom CIA za tajne operacije i koji je nedugo zatim unaprijeđen da upravlja cijelom Agencijom, smatrao je da je projekat kontrole uma – prvo nazvan „bluebird“, zatim „artichoke“, a zatim MK-ULTRA – od najviše važnosti i da znači razliku između opstanka i uništenja SAD.
Dals je 1951. angažovao jednog hemičara da nadgleda sistematsku potragu za ključem kontrole uma. Čovjek kojeg je izabrao, Sidni Gotlib, nije pripadao uglađenoj aristokratiji iz koje je regrutovana većina agenata CIA, već je bio 33-godišnji Jevrejin iz imigrantske porodice koja je jedva sastavljala kraj sa krajem. Živio je u udaljenoj kolibi bez vode, a ustajao je prije zore da bi pomuzao koze.
Gotlib je želio da iskoristi mogućnosti Ditrika kako bi njegov projekat kontrole uma vinuo u nove visine. On je od Dalsa tražio da postigne sporazum kojim bi se ozvaničila veza između vojske i CIA u tim naporima. U dogovoru se navodi da „CIA angažuje znanje, vještine i imovinu Vojske kako bio razvila biološko oružje za potrebe CIA“.
Zahvaljujući ovakvom aranžmanu, Gotlib je osnovao tajnu CIA enklavu unutar Kamp Ditrika. Nekolicina njegovih CIA hemičara sarađivali su toliko blisko sa Odsjekom za specijalne operacije da su postali jedna jedinica.
Gotlib je neumorno tragao za načinom za brisanje ljudskih umova kako bi mogao posaditi nove na njihovo mjesto. Testirao je nevjerovatne kombinacije droga, često zajedno sa drugim vidovima mučenja poput elektrošokova ili uništavanja čula. U SAD, njegove žrtve su bili nevoljni subjekti u zatvorima ili bolnicama, uključujući savezni zatvor u Atlanti i centar za istraživanje bolesti ovisnosti u Leksingtonu u Kentakiju.
U Evropi i istočnoj Aziji, Gotlibove žrtve su bili zatvorenici u tajnim pritvornim centrima. Jedan od tih cenatara, izgrađen u podrumu bivše vile u njemačkom gradu Kronbergu, možda je prvi tajni CIA zatvor. Dok su CIA naučnici i njihove bivše nacističke kolege sjedile pred kaminom razgovarajući o tehnikama kontrole uma, zatvorenici u podrumskim ćelijama su pripremani za brutalne i ponekad fatalne ekseprimente.
“Jedna od najpoznatijih žrtava MK-ULTRA eksperimenata je bio Frenk Olson. Olson je bio agent CIA koji je cijelu karijeru proveo u Ditriku i znao je njegove najdublje tajne. Kada je počeo da razmišlja o napuštanju CIA, njegove kolege su to vidjele kao bezbjednosnu prijetnju. Gotlib je pozvao tim na odmor i organizovao da Olson bude drogiran LSD-em. Nedjelju dana kasnije, Olson je preminuo poslije pada sa hotelske terase u Njujorku. CIA je to nazala samoubistvom. Olsonova porodica vjeruje da je gurnut sa prozora kako ne bi otkrio šta se radilo unutar Kamp Ditrika.
Tokom decenije intenzivnih eksperimenata, Gotlib je spoznao da postoje načini da se uništi ljudski um. Međutim, on nikada nije pronašao način da u nastalu prazninu usadi novi um. MK-ULTRA je okončan neuspjehom početkom 1960-ih. „Zaključak na osnovu svih ovih akttivnosti“, priznao je on kasnije, „jeste da je veoma teško manipulisati ljudskim ponašanjem na ovaj način“.
Ipak Fort Ditrik, kako je nazvan 1956, ostao je Gotlibova hemijska baza. Nakon okončanja programa MK-ULTRA, koristio ga je za razvijanje i skladištenje CIA arsenala otrova. U njegovim hladnjačama, čuvao je biološke agense koji mogu izazvati bolesti uključujući male boginje, tuberkulozu i antraks, uključujući i niz organskih toksina poput zmijskog otrova i parališućeg otrova pojedinih školjki.
Tokom tog perioda, Fort Ditrik je počeo da privlači negativnu pažnju javnosti. Niko nije znao da CIA tamo proizvodi otrove, ali njegova uloga kao ključnog nacionalnog centra za istraživanje o biološkom ratovanju postajala je sve jasnija. Od sredine 1959. do sredine 1960, demonstranti su se jednom nedjeljno okupljali na kapiji. „Nikakva racionalizacija odbrane ne može opravdati zlo masovnog razaranja i bolesti“, napisali su u saopštenju.
Predsjednik Ričard Nikson je 1970. godine naredio svim vladinim agencijama da unište zalihe bioloških toksina.Vojni naučnici su se povinovali. Gotlib je oklijevao. Proveo je godine prikupljajući smrtonosne uzorke i nije želio da ih uništi. Nakon susreta sa direktorom CIA Ričardom Helmsom, on je nevoljno pristao znajući da nema izbora.
Jedan toksin, krajnje ubitačan otrov školjke, poznat kao saksitoksin, sačuvao je od uništenja. Dvije ampule koje su sadržala skoro 11 grama saksitoksina – dovoljno da ubiju 55 000 ljudi – bile su u Gotlibovom skladištu Fort Ditriku.
Prije nego što su ih vojni tehničari mogli ukloniti, dvojica agenata iz Odsjeka za specijalne operacije su ih spakovali u gepek automobila i prebacili u Vojni biro za medicinu i hirurgiju u Vašingtonu, gdje je CIA imala malo hemijsko sklonište. Jedan od Gotlibovih saradnika je kasnije svjedočio da je naredio operaciju, a da nije prethodno obavijestio šefa. Saksitoksin je otkriven i uništen 1975. godine, a Gotlib je do tada već bio u penziji.
Gotlib je bio najmoćniji nepoznati Amerikanac 20. vijeka – osim ukoliko još neko nije sprovodio okrutne eksperimente na tri kontinenta i od vlade SAD imao dozvolu da ubija. Ditrik, njegova baza, i dalje sadrži neispričane priče o okrutnosti koja je tamo počela – svega 50 milja od centra vlade koja im je pomogla da decenijama djeluju u tajnosti.