Glavni tajnik UN-a Antonio Guterres ukazao je na problem kupole na jednom otoku Tihog oceana ispod koje je SAD spremao radioaktivni otpad, javlja Washington Post.
Prilikom nedavnog obilaska otoka Tihog oceana, u sklopu konferencije o klimatskim promjenama, Guterres je na Fidžiju 16. svibnja okupljenima govorio o golemoj “vrsti lijesa” koji su Sjedinjene Države izgradile na Maršalovim otocima kako bi u njega 1980-ih godina spremale radioaktivni otpad. Struktura, međutim, nije građena da traje te je danas, tvrdi Guterres, zbog zapuštenosti i rasta razine mora u derutnom i za okoliš opasnom stanju. Snažna oluja mogla bi razbiti kupolu, pri čemu bi opasan materijal došao u kontakt s okolinom.
“Upravo sam razgovarao s predsjednicom Maršalovih otoka Hildom Heine, koja je vrlo zabrinuta zbog mogućnosti curenja radioaktivnog materijala koji se nalazi u nekoj vrsti sanduka”, rekao je Guterres.
Kupola radioaktivnog otpada
Sanduk o kojem priča Guterres zapravo je zdanje u obliku kupole u koje je od 1977. godine SAD spremao nuklearni otpad koji je ostao nakon testiranja nuklearnog oružja na atolu Enewetak, prstenu koraljnih otoka u sjeverozapadnom dijelu Maršalovih otoka.
SAD je na atolu Enewetak pedesetih godina prošlog stoljeća provodio opsežna testiranja nuklearnog oružja. Stanovnici tog atola bili su se prisiljeni preseliti prije nego što su krenule opetovane eksplozije. Američka vojska počela je 1977. čistiti to područje i navodno je prikupila oko 73.000 kubnih metara kontaminiranog tla.
Materijal su zatim prevezli na otok Runit, gdje se nalazio krater promjera 100 metara koji je nastao prilikom nuklearne eksplozije u svibnju 1958. godine. Tijekom tri godine američka vojska bacala je materijal u taj krater, a šest vojnika navodno je umrlo tijekom tog posla. Stanovnici su otok prozvali “Grobnica”.
“Grobnica” predana lokalnoj vlasti
SAD je 1980. godine iznad kratera ispunjenog radioaktivnim otpadom postavio masivnu betonsku kupolu, koja je pomalo nalikovala na leteći tanjur. Projekt koji je američku vladu koštao 218 miliona dolara trebao je biti privremeno rješenje dok se ne nađe trajno mjesto za pohranu otpada. No do toga nikada nije došlo.
1983. godine Maršalovi otoci potpisali su Sporazum o slobodnom udruživanju sa Sjedinjenim Državama, čime je otočna nacija mogla upravljati svojim teritorijem. No sporazum je također “sve zahtjeve, prošle, sadašnje i buduće” vezane za nuklearna testiranja prebacio na lokalnu vlast, ostavljajući joj na skrb i betonsku kupolu.
Pukotine na kupoli
Posljednjih godina počele su se pojavljivati pukotine na kupoli, a stručnjaci smatraju da veliku opasnost predstavlja i činjenica da dno kratera nije bilo betonirano, što znači da bi se zbog podizanja razine mora mogao narušiti integritet cijele strukture.
Prema izvješću Uprave za energiju iz 2013. godine, radioaktivni materijal je možda već počeo curiti iz kupole, međutim vlasti Maršalovih otoka nemaju novaca za obnovu betonske strukture, ostavljajući kupolu na milost i nemilost rastućoj razini mora i oluja.
“Jasno je kao dan da lokalna vlada nema ni stručnjaka ni sredstava da riješi taj problem”, izjavio je jedan lokalni dužnosnik za The Guardian.