Dijaspora
Edhija Mahić, jedina Bosanka pisac u Norveškoj: Od izbjeglice do gradskog vijećnika i spisateljice Šta se dešavalo od Edhijinog dolaska do penzionisanja kao gradskog vijećnika, o tome govori ova zanimljiva i uzbudljiva knjiga, ovaj životopis jedne bosanske žene u egzilu u Norveškoj.
# Moja BiH

Svojom knjigom, prvijencem “Jedan je zavičaj srca”, Edhija Mahić je postala jedina Bosanka pisac u Norveškoj. Mada je tek nedavno izašla iz štampe, u izdanju “Daorson” forlaga u Švedskoj, i iz poznatih razloga nije još ni predstavljena čitaocima, za ovom knjigom već vlada veliki interes kod čitalaca u Skandinaviji, a i šire.

U malom i egzotično mjesto u srednjoj Norveškoj Trondheim, Edhija je s roditeljima i djecom stigla kao izbjeglica iz Ljubuškog. Nedavno je, malo prije izlaska ove knjige, Edhija otišla u zasluženu mirovinu. Penzionisana je, ali ne kao izbjeglica nego kao ugledni građanin grada Trondheima u Norveškoj, kao vijećnik ovoga grada, bivše norveške prijestonice.

Šta se dešavalo od Edhijinog dolaska do penzionisanja kao gradskog vijećnika, o tome govori ova zanimljiva i uzbudljiva knjiga, ovaj životopis jedne bosanske žene u egzilu u Norveškoj.

U svom sažetom pogovoru ovoj knjizi najpreciznije je njenu vrijednost i potrebu njenog nastajanja skoro pa milimetarski precizno gradirao jedan od njenih recenzenata i redaktora Zejćir Hasić, ugledni bosanskohercegovački pisac, kad reče:

“Ono što mi se nametnulo kao dojam tokom čitanja i razmišljanja nakon pročitanog rukopisa je to da je “Jedan je zavičaj srca” iskreno i hrabro napisano djelo o putu koji je prošla autorica od doba djetinjstva i djevojašta u rodnom kraju, preko ratnih i izbjegličkih nemilica i iskušenja koje je prouzrokovala agresija na Bosnu i Hercegovinu i u kojoj je doživjela teške duševne patnje i izgubila dom, i sve što je činilo smisao i ljepotu života koji je bio pred njom i od kojeg je, puna optimizma, imala lijepa i vedra očekivanja, a stekla bolna sjećanja, do nalaženja novog smisla života i novog doma u Norveškoj, u kojoj je našla svoj teško stečeni duhovni mir i otkrila dar i potrebu za pisanjem.”

Ima u djelu “Jedan je zavičaj srca” i lijepih, dirljivih lirskih slika, ali i potresnih slika zločina i pustošenja, ima lijepih zapažanja i refleksija o ljudima i ljudskoj sudbini, ima zanimljivo portretiranih likova. Posebno su dojmljivi likovi iz porodičnog života.

Ima sjete i bola, ali i vedrine, humora i šaljivih zgoda iz djetinjstva koje djelu daju posebnu draž.

Ima iskrenih intimnih osjećanja i želja ženske duše, iskrenih ispovjedi lišenih lažnog morala, što je stvar najnormalnija na svijetu, želje i potrebe da se voli i bude voljen(a).

Ima razumijevanja i poštovanja drugog i drugačijeg, ali i zahtijeva da budeš poštovan. Život Edhije Mahić, opisan jednostavno a uvjerljivo, jasnim rečenicama i jezikom u kojem ima i nešto od osobitosti autoričina zavičaja i porodičnog jezičkog izraza, upravo je lijep primjer kako se bori za svoje ljudsko dostojanstvo, kako se ono stiče i čuva.

Najkraće rečeno: ima mnogo toga zbog čega je djelo “Jedan je zavičaj srca” trebalo i vrijedilo napisati i objaviti.

 

Moja BiH / 

(Moja BiH)

FACE TV vijesti u vasem email inboxu. Prijavite se na FACE Newsletter.