Dijaspora
Elmida radi s izbjeglicama u Chicagu: "Gdje je ta kuća na brdu s garažom i autom?" Ratne okolnosti Elmidu Kulović i njenu porodicu odvele su u Njemačku, a potom u Ameriku. Vizija Amerike koju je imala bila je pogrešna...
# Moja BiH

Kuća na brežuljku. Skupocjeni automobil. Koš iznad garaže. Bazen u vrtu... Takva su ponekad očekivanja izbjeglica koje prvi put dolaze u Ameriku. Brzo slijedi veliko razočaranje, a mnogih se nagledala Elmida Kulović.

Ova rođena Jablaničanka završila je Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu. U domovini je radila, imala divno društvo i sretnu mladost. To razdoblje naziva prijašnjim životom.

A onaj drugi počeo je 1992. kada je s obitelji otišla u Njemačku gdje bosanski ponos, kako kaže, ni suprugu ni njoj nije dopuštao da primaju socijalnu pomoć. Glava obitelji radila je na građevini, a Elmida je čistila sobe u bolnici.

U Ameriku su došli 1996. godine. Na pitanje misli li da su donijeli ispravnu odluku, odgovara: "Pa mislim da se još pitam. Ko god napusti svoju zemlju, iz bilo kojeg razloga, uvijek se pita je li to bila pametna odluka. Godine 1992. bila je pametna, ali nisam sigurna je li bila i 1996."

Naša sugovornica priznaje kako je imala neku drugu viziju Amerike koja je ustvari bila pogrešna: "Da je to zemlja otvorena za sve ljude, da nije nacionalistička, da je slobodna... Zbog toga sam željela doći".

Prvi posao bio joj je prodaja osiguranja, a drugi u Katoličkoj dobrotvornoj organizaciji u Chicagu, u kojoj je i danas.

- Počela sam raditi u izbjegličkom programu koji ovdje postoji već 45 godina. Bila sam sretna što sam dobila tu mogućnost jer sam i sama bila izbjeglica. Oni su tražili nekoga ko priča engleski, bosanski, srpski i hrvatski jezik, napominje Elmida, dodavši kako je prve tri godine radila s našim ljudima. I danas pamti sve sudbine, njih 500 koji su došli s prostora bivše Jugoslavije...

- Bila sam prvo lice koje su vidjeli na aerodromu. Dočekala sam ih, našla im apartman, poslove, upisala djecu u školu... To je bio odličan posao jer sam pomagala ljudima, prisjeća se.

I danas, iako je prošlo više od 20 godina, ljudi joj se javljaju i zahvaljuju na pomoći. Iako se teško može sjetiti svih, prepoznaje tu povezanost sa svojim narodom...

- Najljepše mi je kada mi kažu da su njihova djeca, koja su tada imala dvije ili tri godine, završila fakultete. Mnogo je uspješnih ljudi s preteškim počecima, otkriva nam.

A je li bilo onih neuspješnih, razočaranih, koji su se vratili kući, pitamo: "Imali smo samo dva takva slučaja. Mladi danas imaju neku viziju koja nije realna. Takvu viziju sam imala i ja prije 20 godina. Ljudi dođu i kažu: 'Gdje je ta kuća na brdu s garažom i autom?' Nije to baš tako".

Elmidi je katolička organizacija platila školovanje, završila je master na Sveučilištu DePaul. Danas je program-direktor i radi s izbjeglicama iz cijelog svijeta.

- Radimo i s ljudima iz Konga koji nikada nisu išli u školu. S njima je jako teško. Treba im veliki servis da bi se navikli na Chicago. Ponekad misle da nema izlaza, ali im je lakše kada im kažem da sam i ja bila u istim cipelama, tvrdi naša sugovornica.

Program Vlade Sjedinjenih Američkih Država pretpostavlja da je dovoljno 90 dana izbjeglicama da postanu nezavisne, dok ova katolička organizacija o njima brine pet godina...

- Neka rođeni Amerikanac promijeni grad pa će mu trebati više od tri mjeseca za prilagodbu. Ali zato mi imamo crkve i privatne donatore koji ljudima pomažu duže, ističe.

Jedan slučaj iz njezine karijere ipak će se dugo prepričavati, kada je majka s četvero djece došla iz Burme, ali joj je na uzletištu pozlilo i odveli su je u bolnicu...

- Nisam ih imala u evidenciji da dolaze. Djeca od 8 do 15 godina stoje na aerodromu. Ne znam šta ću s njima, ali brzo sam prelomila pa sam ih odvela svojoj kući. Kasnije sam doznala da je majci pozlilo jer ništa nije htjela jesti u avionu, bojala se da u hrani ima svinjetine. Pravila sam djeci rižu. Kada danas kažem svojim direktorima da neke stvari ne mogu napraviti izvan propisa, oni mi odgovore: "A kako si ti mogla s četvero djece?", priča kroz smijeh.

Prema iskustvima naše sugovornice, mnogi ljudi iz BiH u Americi su ostvarili svoje snove, ali su morali puno raditi. Poput nje...

- Ja sam 15 godina radila dva do tri posla. Uz ovaj standardni, prodavala sam nekretnine, na velikim proslavama ljudima sam dodavala kapute, kazala je.

Danas u Bosni i Hercegovini nema rata. Imate li onda opravdanje za te mlade ljudi koji odlaze glavom bez obzira ili mislite, poput mnogih starijih iseljenika, da oni trebaju ostati i mijenjati stvari? "Ne znam. Osjećam sam se kao pušač kojem sve smeta kada prestane pušiti. Očekujem da će se nove generacije iz dijaspore vratiti kući i donijeti nešto novo. Mnoga djeca razmišljaju tako i to mi je drago. Nisu ni bili rođeni tamo, ali poštuju korijene".

Sretna je, kako kaže, zbog svoje djece jer su održala kulturu i jezik: "Uvijek sam to govorila i našim ljudima. Djeca trebaju zadržati svoj jezik. Poljaci ovdje imaju veliku zajednicu, ali mnogi su ljuti na svoje roditelje jer ne znaju jezik".

Chicago Business magazin svake godine bira 20 žena koje su imale najveći utjecaj na društvo i zajednicu. Prije dvije godine i Elma je dobila nagradu. O tome priča skromno.

Vaša Amerika može se svesti na istovremeno tri posla, dvoje male djece i jedan studij. Kako ste sve to stigli? "Ne znam. Stvarno ne znam. Kada sada vratim film, nije mi jasno kako sam uspjela".

Svaki put kada napušta Bosnu i Hercegovinu, priznaje, napušta ju plačući. Nije ni sigurna da bi se zauvijek mogla vratiti...

- Kako se približava penzija, svi maštaju da će pola godine biti u BiH, a pola u Americi, ali niko ne razmišlja da stari i da treba 15 sati za put, iskrena je.

Elmida naglašava kako mnogi ljudi iz dijaspore, kada se vrate kući, žele prenijeti neku sliku koja, tvrdi, nije realna...

- I onda ljudi tamo misle koliko je ovdje dobro. Ne znam zašto naša dijaspora to radi. Realno, kada ja odem u penziju, mi od nje ne možemo živjeti, plaćati porez za kuću... Zato mnogi Amerikanci odlaze u Meksiko. Nama je velika prednost što u Sarajevu možemo dobro živjeti od svojih penzija. Ali djeca su nam ovdje, ističe naša sugovornica, koju svaki put iznova šokira kada vidi u Chicagu da stariji ljudi jedva stoje u prodavaonicama i stavljaju artikle u vrećice...

- To je tuga. Oni moraju zaraditi tih 500 dolara da bi imali za lijekove. To je realnost koja će mog supruga i mene uskoro snaći, svjesna je.

Sve tuge i radosti u Bosni i Hercegovini prošle su bez nje. Je li vrijedilo? "Kada vidim da moja djeca imaju sve te mogućnosti, vrijedilo je. Ali kada pomisliš da si propustio sahrane i neke lijepe trenutke, nisam sigurna".

(Moja BiH)

FACE TV vijesti u vasem email inboxu. Prijavite se na FACE Newsletter.