Starija kćerka Tatjana je prije nekoliko godina preminula, dok se mlađa sestra Milana bori za život u isčekivanju lijeka koji se trenutno testira u SAD-u. Krunić je bio jedan od najvećih donatora u kampanji pomoći za liječenje.
29. decembra 2011. godine grupacija Sector u čijem sastavu posluje nekoliko firmi u vlasništvu ubijenog Slaviše Krunića prije 8 godina trebala je obilježiti decenije rada odnosno organizovati zabavu. Umjesto toga, Slaviša i menadžment kompanije su organizovali donatorsku večer za oboljele sestre Gajić.
Cilj akcije je bio prikupljanje novca za Kanadsku kliniku “SickKids” sa sjedištem u Torontu čiji se istraživači bave pronalaženjem lijeka protiv teške bolesti – lafora.
Ukupno je Sector grupacija na čelu sa Slavišom Krunićem tada donirala gotovo 50.000 KM za liječenje ovih djevojaka. Tačnije, pored donacije od 20.000 KM prikupljeno je još 26.927 KM, ukupno 46. 927 KM, što je tada bio najveći donirani iznos ovoj klinici.
Ona je objavila status uz fotografiju ubijenog Krunića.
Status prenosimo u cjelosti..
“Kako čovjek da živi u ovom posrnulom svijetu, u kojem loši ljudi istrebljuju dobre, u kojem je život dobrog čovjeka jeftiniji od cipela i kravate bjelosvjetskih bjelokošuljaša, u kojem se stvorio takav krater ispunjen mutnom vodom, a hridi strme, skliske, teško se uhvatiti, još teže spasti.”
Sumnje u krajnji ishod ne smiju utišati želju i htijenje da se stvara nada. Moramo učiniti ono što je do nas, zagaziti u raskaljanu njivu i posijati, jedino tako se možemo nadati da ćemo požnjeti zlatno žito, iako to više ne zavisi samo od nas…
Surov je ljudski život u zbilji, na javi, mnogo surov. Jedino onaj ko uspije ostati zaglavljen među javom i međ snom spasiće sebe i doprinijeti da se spasi svijet. Onaj ko ne bude čekao u tamnim noćima da se sunce dovuče iza horizonta, onaj ko odluči krenuti mu u susret, onaj ko se odluči na egzil, ali ne u prostoru po širini zemaljske kugle, po horizontali, nego u egzil po vertikali, penjući se uz strme hridi izranjavanih ruku, ali bistrog pogleda uprtog ka nebu. Takvi ljudi su graditelji NADE, takvi ljudi ne umiru, nastavljaju živjeti TAMO GORE, strpljivo slažu ciglu po ciglu gradeći hram, crkvu, džamiju, sinagogogu za sve sužnje pod kapom nebeskom.Takvim zdanjima temelji sežu duboko, krov visoko, prozori svijetle danonoćno, a vrata su otključana i može se ući bez kucanja. Takva zdanja u vjećitoj borbi dobra i zla svijetle, poprimajući oblik zvijezda, i omogućavaju vjeru u pobjedu dobra i ljubavi božanske, bezuslovne… Tamo nijemi govore neizgovorenim riječima, a eho se tiho i daleko širi, ali snažno odzvanja. Tako ostaje i opstaje nada da će biti sve više onih koji će govoriti djelima, zidajući i osvjetljavajući put ka GORE.