13.8 C
Sarajevo
28.03.2024

CKSK: Senka nad Balkanom. Ko nam je uzeo djecu?

U pratnji dva vaspitača tadašnjeg Doma za nezbrinutu djecu „Ljubica Ivezić“ i doktorice 17. jula 1992. godine iz Sarajeva je preko okupirane Ilidže izašao autobus sa 49 djece, štićenika ovog doma.

Najmlađe dijete imalo je 4, najstarije 14 godina, neki su bili siročadi, neke su roditelji ostavili u Domu privremeno. No, tog vrućeg ljeta 1992. otišli su i nikada se nisu vratili.

U Italiji su smješteni u Dom, Mama Rita u Monci kraj Milana. Za početak. A onda podijeljeni u porodice. Odvajani su sestra od sestre, brat od brata. Povremeno bili u kontaktima.
Rat nije ni završen kad su italijanske vlasti počele s procedurom usvajanja djece. Poraće je donijelo prve odluke. Većina njih je usvojena, neki su u domu Mama Rite dočekali punoljetstvo.

- OGLAS -

Država Bosna i Hercegovina nije se sjetila svoje djece sve do 2004. kada se u Parlamentu postavlja pitanje. Nemušti zaključak da Vijeće ministara BiH treba pokrenuti neku vrstu istrage ostalo je tek mrtvo slovo na papiru. Uostalom, malo je onih za koje je država, koju od milja, a uglavnom za praznike, zovemo Domovina, vodila brigu kad im je bilo najteže.

Duško Tomić, predsjednik Dječije ambasade “Međaši” u čijoj su organizaciji djeca i otišla iz Sarjaevo, nedavno je za Avaz istakao da je njegovo bilo samo da djeca sigurno stignu u Italiju. Uputio me je na Odluku Ustavnoga suda u slučaju dva roditelja, koji su tužili BiH zbog izgubljene djece.

Presuda je glasila, roditelji će dobiti otštetu u visini do 10 hiljada KM i mogućnost da se sretnu s djecom.

– Bilo je važno izmjestiti djecu – kazao mi je Duško, koji je krajem rata otišao u Milano vidjeti djecu. I sam je, priznaje imao sumnje da će djeca biti zloupotrebljena. Danas ima drugačije mišljenje. No, ko bi Tomiću znao šta zapravo misli?!

Kako god, 25 godina poslije Avaz objavljuje potresna svjedočenja, majke Hirije, koja je ranjena u ratu, a djeca Amer, danas Luka i Alen, odvedena dok je muž i otac Kemo bio na liniji.

Javlja se i tetak četvoro Ademaja, Fatime, Amile, Aide i Muhameda, koji se danas zove Marko. Veli da njihova majka Sabiha želi da ih vidi.

Tako se politički problem pretvara u slobodno mogu reći humanitarnu katastrofu.
Zamislite sebe kao djetešce ostavljeno u stranoj zemlji, koje se nada da će se jednoga dana vratiti u svoj Dom u dalekom Sarajevu, možda i roditeljima. I zamislite sve te besane noći i godine kad nema nade da će više išta biti isto.

Zato većina njih odbija bilo kakav kontakt. Istina, rijeki među njima htjeli bi upoznati svoje prave roditelje. Uvjet je uglavnom isti – neka roditelji dođu do njih u Italiju.
No, kako je rat uništio i one što su prije njega imali posao i sigurnost, tako je poraće roditeljima donijelo uglavnom bijedu i preživljavanje.

Majka Hirija tek nedavno je izvadila pasoš. Pomogli joj s 50 KM italijanski novinari. Sad čeka neke dobre ljude da joj pomognu da nabavi par metara drva i preživi ovu zimu. Ne može se ni nadati da ode u Italiju. Kako bez penzije?

Majka Sabira također je u nezavidnoj situaciji…

I takvih je 49 besanih, tužnih, priča koje kidaju srce.

U ovoj priči jedino nisu kriva djeca koja su tog vrelog ratnog ljeta odvedena za Italiju. Oni znaju kakvi su njihovi životi, šta su sanjali, o čemu maštali. I kako su sanjali najprije na bosanskom, a onda na talijanskom.

Država je ponovo zakazala. Ali, to nije ništa novo. Ova igra sa našim životima predugo traje i previše smo papira potrošili pričajući o svim nepravdama, greškama, o nebrizi, o ignorisanju.

Država koja se tako lako odrekla svoje djece nije zaslužila ni da joj se ta djeca vrate. A sve i da hoće, gdje bi? Kad odavde svakoga dana odlazi po jedna generacija!

- OGLAS -

Pročitajte još

NAJNOVIJEFACE.BA