Na današnji datum prije 146 godina rođen je bosanski pjesnik Musa Ćazim Ćatić. Tim povodom, iz Zbirke varia Historijskog arhiva u Sarajevu prenosimo originalni rukopis pjesme “Ja sam vjerni rob ljepote” Muse Ćazima Ćatića.
“Ja sam vjerni rob ljepote… Kad mi majka život dala,
S oblaka je vila pjesme nad bešiku moju pala
I cjelovom, štono pali kao tropsko sunce vrelo,
Taknula u usne moje i djetinsko sitno čelo;
Zato vazda na mom čelu vječnog aška misli
gore,
A usne ih pjesmom zbore…
Ja sam vjerni rob ljepote… Duša čista poput lijera
Od iskona plivala mi u muzici šumskih sfera.
Nju anđôska ta muzika svojim medom opila je,
Zato vazda duša moja s tajne čeznje podrhtaje,
Pa me goni, da u žice lake harfe prstom diram
I ljepoti himnu sviram…
Ja sam vjerni rob ljepote… Slikar mi je bujna mašta
Njezin kist je krilo lune, atelie – čarna bašta.
U toj bašti na sve strane od boja se miris krili
I ko sunce u Perzeju sjaju slike i profili,
A ja samo u peru ih na hartiju b'jelu šljevam:
Hej, ja slikam, sviram, pjevam!…”
Musa Ćazim Ćatić u rodnom Odžaku pohađao je mekteb i osnovnu školu, a nakon očeve smrti i majčine preudaje seli se u Tešanj. Tamo uči brijački zanat, upisuje se u medresu i uči kod tešanjskog muftije Mesud-efendije Smajlbegovića turski, arapski i perzijski jezik. Godine 1898. odlazi u Carigrad, gdje se upoznaje s Osmanom Đikićem, a sljedeće godine vraća se kući, nakon čega tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. Otud ponovo odlazi u Carigrad, gdje pohađa medresu Mektebi numuci terekki, a zatim prelazi u gimnaziju.
Usljed imovinskih neprilika, vraća se u Sarajevo i tu upisuje Šerijatsku sudačku školu. Tada piše za brojne listove, ponajviše za Behar. Nakon što je zbog boemskog života isključen iz internata, preuzima uredništvo Behara, diplomira i odlazi u Zagreb. Tu upisuje Pravni fakultet, druži se s Matošem i Tinom. 1910. godine vraća se u Bosnu, gdje u više mjesta (Bijeljina, Tešanj, Sarajevo) službuje da bi napokon preuzeo časopis Biser u Mostaru i u potpunosti se posvetio spisateljskom radu.
Piše pjesme, eseje, kritike, prevodi brojne studije i knjige za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku, među kojima je i Borba polumjeseca i krsta turskog autora Halila Halida (1913). Godine 1914. ponovo biva mobilisan, prebačen u Tuzlu, pa u Örkény u Mađarskoj. Tada se razbolio od tuberkuloze i poslije kratkog liječenja vraćen u Tešanj, gdje je i preminuo.