Najtužniji dan u historiji Mostara, onaj kad je srušen Stari most, obilježen je na tradicionalan način. Oko 10:16 sati začula se sirena s kule, djeca mostarskih škola s mosta su bacila cvijeće u Neretvu, a skakač je skočio skok bez aplauza. Ove godine ta čast pripala je Admiru Deliću.
Saša Oručević iz Kluba skakača u vodu “Mostari” kazao je da se najcrnjiji dan u historiji Mostara obilježava kako tradicija nalaže, bez politike i govora.
“Uradimo najmanje, ali i najviše što je u našoj mogućnosti. Bacimo cvijeće, izvedemo skok bez aplauza i probamo još jednom skrenuti pažnju cijelog svijeta da se takva glupost i zločin više nigdje ne ponove. Vrijeme prolazi i vjerujem da će ono uliti u glave nekih drugih ljudi da se to nije smjelo desiti”, izjavio je Oručević.
Na mostu je danas bio i mostarski muzičar Saša Đermanović. Kazao je da se tog 9. novembra 1993. godine ne voli prisjećati.
“Bio sam ranjen, a došli su momci s linije i kazali da je srušen. Pomislio sam dokle ljudsko ludilo ide, katastrofa. Simbol grada više ne postoji. Prvo me obuzeo bijes, pa tuga, ne mogu ni opisati te osjećaje. Drago mi je 25 godina kasnije vidjeti ovoliko djece na mostu. Važno je da se ovo ne zaboravi”, kazao je Đermanović.
Amna Trčalo, učenica četvrtog razreda Gimnazije Mostar, bila je jedna od onih koja je sa svojim kolegama i kolegicama došla danas na novi Stari most, na pravi čas historije.
“Znajući da su moji roditelji rođeni Mostarci, a da mi je dedo jedna od posljednjih osoba koja je prešla preko Starog mosta prije njegovog rušenja, definitvno mi puno znači. Došla sam da održimo uspomenu na dan kad je srušen jedan od najljepših mostova na svijetu, srušen bez ikakvog razloga”, kazala je Amna.
Danas je na Starom mostu bila i najveća legenda skokova u Mostaru Emir Balić. Prisjetio se kako mu je poziv novinara za komentar rušenja donio vijest o tragičnom događaju.
“Svi su bili ogorčeni, a skokovi s trambuline dok nije obnovljen most bili su mi najdraži i najtužniji”, kazao je Balić.
Stari most u Mostaru srušen je granatiranjem jedinica HVO-a 9. novembra 1993. godine. Izgrađen je između 1557. i 1566. kao majstorsko djelo mimara Hajrudina. Nakon obnove 2004. godine uvršten je na listu Svjetske kulturne baštine UNESCO-a.