Magazin
Marina Abramović: Bez publike ne bih postojala Marina Abramović krunisala je svoju retrospektivnu izložbu “Čistač” predavanjem pred oko 5.000 ljudi na Ušću
#

Spektakularni povratak Marine Abramović u rodni Beograd sa retrospektivnom izložbom “Čistač” u Muzeju savremene umetnosti krunisan je 28. septembra na Ušću predavanjem pred oko pet hiljada ljudi, tokom kojeg je svjetska zvijezda performansa napravila presjek 50 godina karijere i podijelila detalje iz svog života, stvaralaštva i umjetnosti performansa, prenose mediji.

„Nikad nijedan vizuelni umetnik nije nastupao pred ovolikom publikom! Bar ne da ja znam. Zato je za mene ovo veče veoma posebno. Interakcija sa publikom čini performans umjetnošću i bez vas, ja ne bih postojala“, kazala je Abramović na početku.

Abramović je započela predavanje osvrtom na to šta je performans, kako doživljava umjetnost, šta znači biti vrhunski umjetnik, a potom je dala hronološki presjek karijere, predstavljajući odabrane radove slajdovima ili video snimcima. Posebno se osvrnula i na djetinjstvo i odnos sa roditeljima, uz pojedine anegdote iz života dobrostojeće porodice posleratnih partijskih funkcionera.

Istakla je i da performans u oblasti vizuelnih umjetnosti, koji je ona još kao mlada otkrila kao svoje oruđe, još uvijek mnogim ljudima nije jasan... Dodala je da je to nematerijalna vrsta umjetnosti, koja se bitno razlikuje od stendap komedije, plesnog ili pak pozorišnog performansa, u kojem se glumi.

“U performansu je sve realno - tijelo je tijelo, žilet je žilet, krv je krv. Nema glume, sve je stvarnost. Umjetnik pred publikom mora biti prisutan tijelom i umom u određeno vrijeme i u određenom prostoru, na kojem će se desiti razmjena energije. Publika osjeća sve što u tom momentu umjetnik proživljava. Kada publika vjeruje tada energija postaje predmet razmjene - publika je ta koja performans čini performansom”, naglasila je Abramovićeva, napominjući i da performans nikada ne može da se proba, već se samo napravi koncept i to na osnovu ideja kojih se najviše plaši, dok ono što joj se sviđa ne dolazi u obzir.

“U životu uvijek biramo stvari koje su nam lake, što znači da se ne mijenjamo - u istom smo paternu koji se ponavlja. Vrlo važan korak je ući u nepoznato, ići tamo gdje nikada nisi bio, pogledati šta je strah, bol, privremenost. Svaki dan smo sve bliži smrti. To treba da znamo. Svaki dan je kao zadnji dan života, jer onda možemo da živimo u potpunosti. Performans je, kao što je rekao američki umjetnik Brus Nauman - pitanje života i smrti. Zvuči melodramatično, ali je apsolutno tačno”, rekla je Abramović.

 

  

Objašnjavajući ko je umjetnik, ona je rekla da se čovjek takav rodi, a prepozna kod sebe umjetnički talenat prirodno - isto kao što se ne pita kako treba da diše. Ipak, drugo je pitanje kako biti vrhunski umjetnik.

“To je sasvim druga stvar - treba da imaš groznicu, da si spreman na žrtvu... To nosi sa sobom dosta patnje i samoće. Umjetnik je u suštini sam čovjek sa svojim radom koji ga najviše ispunjava”, rekla je ona i dodala da je posebno važno i kako se i koliko daje publici, a ona daje i svoj posljednji atom.

Publika je učestvovala i u svojevrsnom reizvođenju performansa “AAA-AAA” koji je Marina Abramović originalno izvela sa njemačkim umetnikom Ulajem 1978. godine neprekidno vrišteći jedno drugom u usta. Tako se, na njen poziv, na hiljade ljudi u parku ispred MSUB čuo krik više od 5.000 ljudi, ali je podijeljena i bezuslovna ljubav.

“Moramo da naučimo da volimo čovječanstvo, ne samo majku, djecu, ženu, muža… nego čovječanstvo. To je moj poklon Beogradu danas - sedam minuta potpune tišine i davanja bezuslovne ljubavi, dajte svu ljubav koju imate”, rekla je ona i dala instrukcije:

“Ustanite, stanite stabilno sa malo raširenim nogama, nježno stavite ruku na čovjeka pored sebe - ako ga ne poznajete još bolje, zatvorićemo oči i vježba će biti punih sedam minuta potpune tišine. Oči zatvorene! Ja ću da mjerim vrijeme”.

Nakon isteka vremena pozvala je okupljene da polako otvore oči i spuste ruke koje su oni ubrzo potom iskoristili za dug aplauz umjetnici. Njena retrospektiva, u produkciji nekoliko evropskih muzeja, završava u Beogradu turneju započetu 2017. godine u Stokholmu, a prva je izložba Abramovićeve u rodnom gradu nakon 44 godine.

„Ovo je najveći događaj u mom životu. Volim vas i nikada neću zaboraviti ovo veče”, zaključila je Marina Abramović nakon jednoipočasovnog predavanja kojim je završila svoj sedmodnevni javni program od svitanja do sumraka između dvije posljednje septembarske subote.

Balkan uvijek imaš u sebi

Abramovićeva je posebno naglasila i to da je umjetnost za nju uvijek vezana za Balkan.

“Ja sam sa Balkana, i ako živiš negdje daleko u svijetu, uvijek imaš Balkan u sebi. Balkan je na mostu između Istoka i Zapada, a na svakom mostu duvaju vrlo snažni vjetrovi. Mi smo proizvod tih vjetrova i vjetrova samih sa sobom. Zbog toga imamo energiju da možemo ludački da volimo i mrzimo, budemo osjetljivi, zaboravimo. To su elementi mog rada”, naglasila je Abramovićeva.

Zalazak sunca - prva lekcija o umjetnosti

Marina Abramović se zainteresovala za umjetnost tokom djetinjstva, a za publiku se prisjetila i prve lekcije o umjetnosti koju je dobila od svog oca za svoj 14. rođendan. Tada joj je otac, general i narodni heroj, nabavio uljane boje preko prijatelja, svog nekadašnjeg vojnika u Drugom svjetskom ratu, a tada studenta apstraktnog slikarstva u Parizu, Fila Filipovića.

Uzeo je platno, isjekao ga, stavio na pod njene sobe, dodao ljepilo, malo gipsa i slame, te posuo crvenim i žutim pigmentom... Onda je sve zapalio i rekao joj:

“Ovo je zalazak sunca”.

Kada se taj rad sasušio, mlada umjetnica ga je okačila na zid, a nakon povratka sa odmora zatekla je sve odlijepljeno i pretvoreno u prah.

FACE TV vijesti u vasem email inboxu. Prijavite se na FACE Newsletter.