Magazin
Film "Toma" : Ne mjeri se život po broju godina na koji ga razvučeš, već koliko života staviš u jedan dan
Piše: Delina Voloder
Toma, vječiti boem, čovjek iz naroda ostavio nam je u sjećanje svoju životnu bol, tugu sa kojom se gotovo svako pri gledanju filma suosjeća, pronađe djelić sebe.
#

Pronađe čovjek davno potisnuti dio sebe, svoju najdublju emociju koju pokušava sakriti, ali gledajući ovaj film ona ispliva. Probude se uspomene i sjećanja.

Volio je Toma,  osjećao do svog posljednjeg uzdaha, patio za onim što je moglo biti a nije, utjehu pronalazio u piću, bježao od samog sebe. Nikada nije prestajao voljeti, ali njegove ljubavi bile su nesretne, a i neke od njih nemoguće.

Ljubav i emocije prema Silvani bile su očite, a njihov sudbinski susret koji je odveo Tomu u slavu bio je prekretnica njegovog života. Prekretnica koja ga je odvela na put slave.

Nije želio doći na Silvaninu svadbu, jer je zamišljao drugačije. Zamišljao je sebe pored nje, ali to nije bilo ostvarivo. Kada su se pojavili mali znaci mogućnosti, Silvana je zauvijek otišla. Opet, ostala je bol koju je Toma opjevao u svojim pjesmama. On kroz svoje pjesme, a sada i film nastavlja da živi i prenosi osjećaje koji su skriveni duboko u svakome od nas.

 Nesuđena ljubav, bol, tuga, patnja, prerani odlasci onih koje volimo, umiranja, rađanja i na kraju mrak. Vječiti mrak i sjećanje na legende koje žive u pjesmama, čije stihove rado slušamo ne razmišljajući o pozadini njihovog nastanka. 

Za "Docinu" Ljiljanu

Koliko je samo pjesama i stihova koji iza sebe imaju upravo tu pozadinu, prikazuju život, ali i ono što je „Doco“ u momentima Tomi negirao, DUŠU. Dušu koju je „Doco“ počeo prihvatati nakon Ljiljaninog odlaska. 

Voljela je Docina Ljiljana pravu muziku, punu duše. Živjela je stihove Tominih pjesama, osjećala ih do svog posljednjeg životnog uzdaha, a onda, ostala je pjesma kroz koju vječno živi.

A kako je i rekao Toma: „Ljiljana, kroz tu pjesmu živjet češ duže od svih nas.“

Toma je živio za svoju publiku, pisao pjesme osjećajući ih svojom tužnom dušom, uvijek tvrdeći da  „sretni ljudi ne pišu pjesme.“ Iako, kako je smatrao kroz svoj život nije bio sretan,  unosio je i unosi sreću, nostalgiju za nekim boljim, prošlim vremenima u živote svoje publike, a njegove pjesme ostale su vječno da žive i da sjećaju na neponovljivu legendu. Režiser filma, Bjelogrlić vraća nas i u ta davna vremena, u Tomino djetinjstvo, pružajući posebnu hronologiju filma. Ona nije klasična, već inovativna, ona u kojoj su razvijene dvije paralelne radnje u dva vremenska razdoblja koja se mogu smatrati Tominim karijernim početkom, dok druga njegovim krajem na ovom svijetu. Unatoč kraju, on je ostao da živi kroz svoja djela.

Unikat jednog vremena

Cijenio je ono malo sreće, kratke momente, osjećao dušu drugih ljudi i pružao im sebe. Bio je unikat jednog vremena, onog koje se više neće ponoviti. Za mnoge nazmjenjiv. Uvijek skroman, ali i velikodušan volio je usrećiti i obične prolaznike. Za njega materijalno i novac nisu bili izvor sreće, njegova jedina sreća bila su iskrena osjećanja i duša, a svaku ženu u životu kako je govorio morao bi malo i da voli da bi uopšte bila tu.

Volio je život, poroke i nije životario. Za njega bilo je važnije da godinu dana živi za svoju publiku, nego pet u bolesti. A bolest zbog koje je i otišao nije ga spriječila da sebe da publici. 

Unatoč teškoj bolesti i „Doci“ koji je brinuo za njegovo zdravlje i koji mu je bio potpora, on je govorio da mora da pjeva, jer njegova duša to traži. To je bio njegov život, muzika. A mnogo muzike  moglo je stati u jedan njegov dan.

Zato, često je volio reći: „Ne mjeri se život po broju godina na koji ga razvučeš, već koliko života staviš u jedan dan.“

Mnogi su bili dio tog njegovog života, ali unatoč svim ljudima često se osjećao samim.

Osjetio je Toma i dolazak rata. Taj užas stradanja i muke naroda koja je nadolazila stihijski ga je ubijala, a nemoćan da bilo šta promijeni pitao je svog "Docu" ima li lijek za Jugoslaviju. 

Nije ga bilo, ali je pokušao da sve ono što je dolazilo i što je došlo potisne, ostavi po strani. Kada bi vidio prizore ljudskih stradanja na svom televizoru, odmah bi da ugasio. Uvijek je muzikom želio riješiti sve muke pa je tako pružio i sarajevskoj publici skupa sa Kemalom Montenom i Davorinom Popovićem, noć za pamćenje.  Režiser Bjelogrlić je tih prizorima upuhnuo duh Sarajeva, ali i onaj svojstveni humor 'sarajevske raje'.

Na momente, udare slave zaboravio je svog prijatelja iz djetinjstva koji ga je ispratio iz rodnog sela Pečenjevce kod Leskovca i uvijek istinski vjerovao u njega. Ali kada je došla bolest i njegov povratak u Leskovac gdje je bolestan pjevao, ponovo je došao i njegov prijatelj. Tada suznih očiju sjećanja su mu počela navirati, a zavladala samo tišina i žal za zajedničkim momentima koji su se kroz godine mogle proživjeti, ali nisu.

Važni su ti ljudi koji u važnim momentima vjeruju u vas u vaš uspjeh. Jedini plješću vama i sigurniji su u vas nego i vi sami. Bodre vas i guraju ka naprijed, kao i Tomin brat Novica ali i majka koja je uvijek vjerovala u svoju djecu.  

Važno je i koliko vjerujete u sebe, jer lako je moguće da sve što ste nekad samo govorili bude stvarnost, kao i Toma koji je tvrdio da će o njemu biti snimljen film, i da snimljen je. Kroz njega legenda je nastavila svoj put uspjeha i nakon života. 

 I da, činjenica je da je za ovaj film nužno da ponesete maramice i kroz film pustite Tominu dušu da bar na tren oživi.

Bit će i onih koji će nakon filma ostajati da se isplaču, ali i onih koji odmah nakon žele u kafanu da slušaju Tomine najveće hitove. Ali ono što je sigurno, zavoljet ćete Tomu ali i život. Osjetit ćete iskrenu emociju. Ako ste je potisnuli, ponovo ćete vratiti svoju dušu. 

 

Ostali članci
FACE TV vijesti u vasem email inboxu. Prijavite se na FACE Newsletter.