Magazin
Žbanić za NYT: Ne biram glumce po nacionalnosti već zato što su najbolji Izjavila je da je ipak ostala zatečena kada su srpski mediji pozvali osuđenog ratnog zločinca da se izjasni o filmu “Quo Vadis, Aida?”
#

Jasmila Žbanić, koja je proglašena najboljom redateljicom Evrope za film “Quo Vadis, Aida?”, insistira na tome da se za zločine počinjene tokom raspada Jugoslavije okrivljuju pojedinci a ne etničke grupe, što je stav koji može naljutiti sve strane, piše New York Times.

Kako navodi autor Andrew Higgins u tekstu pod naslovom “Bosanska filmska rediteljka oklevetana u Srbiji, a ‘neposlušna’ kod kuće”, Žbanić je oduvijek znala da će njen najnoviji film, strašna drama majke koja neuspješno pokušava spasiti muža i dva sina od masakra u Srebrenici 1995. godine, kritikovati srpski nacionalisti.

Međutim, izjavila je da je ipak ostala zatečena kada su srpski mediji pozvali osuđenog ratnog zločinca da se izjasni o filmu “Quo Vadis, Aida?”.

Taj kritičar je bio Veselin Šljivančanin, bivši oficir jugoslovenske vojske kojeg je Tribunal u Hagu osudio na zatvorsku kaznu zbog pomaganja i podržavanja ubistva zarobljenika u Hrvatskoj tokom masakra u Vukovaru.

Navodi se da, iako je traženje od tako ozloglašene ličnosti da prokomentariše film bilo iznenađujuće, njegova reakcija to nije bila – osudio je film kao laži koje “podstiču etničku mržnju” i blate sve Srbe.

“On, ratni zločinac, želi da se svi Srbi, od kojih većina nije imala nikakve veze s njegovim zločinima, osjećaju napadnutima zbog njegovih zločina”, rekla je Žbanić u nedavnom intervjuu. “On svoju krivicu stavlja na sve Srbe”, dodala je.

Higgins navodi da je nepokolebljivo uvjerenje Žbanić da krivica za zločine počinjene raspadom bivše Jugoslavije pripada pojedincima, a ne etničkim grupama, nju učinilo teško prihvatljivom kulturnom ikonom među nekim Bošnjacima.

Navodi da, kada je Evropska filmska akademija prošlog mjeseca dodijelila nagradu Žbanić za najbolju režiju i odabrala “Quo Vadis, Aida?” kao najbolji evropski film godine, nekoliko bošnjačkih političara joj je čestitalo na svojim ličnim Facebook stranicama, ali nije bilo službenih proslava takve vrste kada god bošnjački sportisti trijumfiraju u inostranstvu.

“Nisam čak ni dobila cvijeće,” rekla je ona.

Također se navodi da se ova “žestoka nezavisna i samoproglašena feministkinja” godinama držala na distanci od dominantne bošnjačke stranke SDA “u kojoj dominiraju muškarci”.

“Kao i srpske stranke s druge strane etničke podjele, SDA sada osvaja glasove izazivajući animozitet prema drugim grupama i strah od njih,” piše Higgins.

“Ja sam jako protiv SDA, glavne političke stranke, tako da znaju da nisam njihova”, rekla je Žbanić, napominjući da je nekoliko puta birala glumce srpske nacionalnosti za glavne uloge u svojim filmovima.

“Ne biram glumce zbog njihove nacionalnosti, već zato što su najbolji”, podcrtala je ona.

Higgins podsjeća da je u svom najnovijem filmu Žbanić odabrala glumicu Jasnu Đurićić iz Srbije za glavnu ulogu, te da je ona zatim dobila nagradu za najbolju glumicu na Evropskoj filmskoj akademiji, a u srpskim medijima je označena kao izdajica koja voli muslimane.

Haris Pašović, istaknuti bosanski pozorišni reditelj i profesor gospođe Žbanić tokom ratnih godina na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, rekao je da je saradnja njegove bivše studentice sa srpskom glumicom pokazala njenu vjeru u to da kultura prevazilazi nacionalizam.

“Događaji su trebali zauvijek razdvojiti ovo dvoje ljudi, ali su se udružili da bi stvorili ovo nevjerovatno umjetničko djelo“, rekao je Pašović.

Dodao je da je međunarodno priznanje učinilo je gospođu Žbanić “najuspješnijom ženom u bosanskohercegovačkoj historiji” i da zbog toga ona “zastrašuje balkanske političare” koji su gotovo svi muškarci.

“Ona veoma pazi da ne bude iskorištena u balkanskoj političkoj trgovini i nikada nije želela da bude deo ničijeg bloka,” rekao je on.

U članku se navodi da BiH ima “dugu, bogatu historiju filmskog stvaralaštva iz vremena kada je još bila dio Jugoslavije.”

“Ono što sam naučila tokom rata je da su hrana i kultura jednaki”, rekla je Žbanić. “Ne možete živjeti bez ni jednog ni drugog.”

Kao i mnogo toga drugog u BiH, koju Higgins naziva “splet različitih etničkih grupa i religija”, filmska industrija je teško podijeljena traumama rata.

Navodi da Emira Kusturicu, poznatog režisera rođenog u Sarajevu “koji je prigrlio srpski nacionalizam”, sada mnogi Bošnjaci vide kao pobornika “velike Srbije”.

Žbanić je izjavila da prezire politiku Kusturice, koji je blizak Miloradu Dodiku, “ratobornom nacionalističkom lideru regiona pod kontrolom bosanskih Srba”, ali da ipak poštuje njegov talenat.

“Trebalo bi cijeniti profesionalce bez obzira na njihovu ideologiju”, rekla je ona.

Žbanić, koja je imala 17 godina kada su bosanski Srbi započeli skoro četvorogodišnju opsadu Sarajeva 1992. Godine, je rekla da su njeni filmovi, među kojima je i “Grbavica”, igrani film iz 2006. godine o samohranoj majci čija je kćerka začeta u ratnom silovanju, njeni “pokušaj da se shvati šta se dogodilo i kako ono što se dogodilo tokom rata još uvijek utiče na naš svakodnevni život.”

Film “Grbavica” je pomogao u tome da se izvrši pritisak na BiH političare da promijene zakon kako bi ranije zanemarenim žrtvama ratnog silovanja dali ista službena priznanja i naknade kao i bivšim vojnicima, a Žbanić to smatra jednim od svojih najponosnijih dostignuća.

“Istina uvijek dobra, čak i ako je bolna, a čak i ako boli, ona pokreće stvari naprijed,” izjavila je Žbanić.

Rat u Bosni je završen 1995. godine, ali, kako je rekla Žbanić, “nismo riješili niti prevazišli ono što se dogodilo. Još uvijek živimo traumu koja još nije izliječena. Mnoge priče iz prošlosti utiču na naš današnji život.”

Higgins navodi da mnogi Srbi i dalje negiraju genocid u Srebrenici uprkos tome što je Haški tribunal za ovo djelo osudio generala Ratka Mladića, komandanta bosanskih Srba koji je orkestrirao napad na Srebrenicu.

Navodi da, iako film ne ostavlja nikakvu sumnju o krivici generala Mladića i njegovih srpskih vojnika, izbjegava direktne slike njihovih zločina, te da rad Žbanić nije dobio mnogo pohvala od strane bošnjačkih političara “koji je smatraju nedovoljno lojalnom vlastitom narativu o ratu kao sukob dobrih Bošnjaka i zlih Srba.”

“Srebrenicu bošnjački političari jako koriste za izgradnju nacionalnog jedinstva ili šta već — a ja sam bila neposlušna. Nisam napravila narativ koji su očekivali,” rekla je ona.

Umjesto da se fokusira na jezivo nasilje Srba, film se bori sa individualnim izborima majke Bošnjakinje koja koristi svoj položaj prevodioca UN-a da pokuša zaštititi svoju porodicu dok moli holandskog komandanta UN-a u Srebrenici da učini nešto da spriječi pokolj.

Glavna junakinja filma, Aida, “nije svetica” i opstanak svoje porodice stavlja na prvo mjesto, ali je to ne diskvalifikuje kao žrtvu, rekla je Žbanić. Na kraju filma, Aida se vraća u svoju bivšu porodičnu kuću u Srebrenici i zatiče u njoj Srpkinju “koja nije predstavljena kao čudovište, ali joj je pridata mjera ljudskosti: zadržala je Aidine stare porodične fotografije i vraća ih.”

“Za razliku od često pogrdničkih napada na gospođu Žbanić u mnogim srpskim medijima, direktne kritike u Bosni bile su relativno prigušene, uglavnom ograničene na komentare na društvenim mrežama marginalnih nacionalista, koji je smatraju nedovoljno podrškom projektu izgradnje nacije ukorijenjenom u religiji i seoskoj tradiciji,” navodi Higgins.

Žbanić je rekla da se ona prilikom popunjavanja službenih dokumenata u kojima se od nje traži da se izjasni o tome kojoj od tri glavne etničke grupe BiH pripada izjašnjava kao ‘Ostali’.

“Ne mogu se poistovjetiti s nacionalizmom ili nacijama”, rekla je.

Žbanić je rekla da ima lijepa sjećanja na Jugoslaviju prije nego što je raspala.

“Socijalizam je donio ogroman, ogroman napredak našem društvu, posebno za žene”, rekla je ona.

“To uopšte nije bilo demokratsko društvo. Ali iako ima mnogo toga za kritikovati, činjenica je da su se moji roditelji besplatno školovali, a kada su se vjenčali dobili su stan besplatno,” dodala je.

Današnji političari, kako je rekla, bilo da su Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, malo su zainteresirani za poboljšanje života ljudi, i umjesto toga “koriste sukob kao način međusobnog suočavanja”.

“Oni samo recikliraju stare narative jer ih to održava na moći,” dodala je.

Ostali članci
FACE TV vijesti u vasem email inboxu. Prijavite se na FACE Newsletter.