Gospodari naših života i naših sudbina uvukli su nas u rat, u kriminal, u gangsterizam, pustili su sa lanca svoje rasiste i mafijaše, otvorili mikrofone, uperili u njih kamere, od zemlje u kojoj smo se rodili napravili su zemlju nasilja i sramote, a nas, protiv naše volje i naših uvjerenja, pretvorili u svoje saučesnike. Jedino što nam preostaje jeste da postanemo izdajnici. Biti izdajnik u takvoj zemlji i takvom sistemu najmanje je što može i mora učiniti svaki moralan i častan čovjek, govorio je u aprilu 1992. godine Filip David.
Filip David jedan je od onih rijetkih ljudi na ovim prostorima uz čije ime se s punim pravom može vezati epitet intelektualac. Svojim javnim angažmanom i borbom protiv režima Slobodana Miloševića i velikosrpskog nacionalizma, David je u najtežim vremenima, onim ratnim devedesetim, pokazao šta znači biti čovjek.
Jedan od najvećih književnika na prostoru bivše Jugoslavije govorio je u intervjuu za Vijesti.ba o aktuelnoj političkoj situaciji na ovim prostorima, ponovnom oživljavanju ideje o promijeni granica, historijskom revizionizmu, protestima građana Srbije i drugim stvarima.
Jedna od tema koja u posljednje vrijeme zaokuplja regionalnu javnost je ona o promijeni granica i razmijeni teritorija između Srbije i Kosova. Koliko je ta ideja realna i opasna po regionalne odnose, koji svakako nisu dobri?
DAVID: Svaka promjena granica na Balkanu je traumatična jer za sobom povlači seobu stanovništva, učvršćuje etničke granice što je igra vatrom. Svako povlačenje granica na jednom teritoriju stvara probleme na nekom drugom. Ovdje je sve povezano. Ne treba zaboraviti da još nisu utvrđene ni konačne granice između Srbije i Hrvatske i Srbije i BiH. Idealno bi bilo organizovanje međunarodne konferencije na kojoj bi se postigao dogovor o granicama. Međutim ni na Zapadu, ni na Istoku u ovom trenutku ne postoje snažni i uticajni političari spremni i sposobni da to ostvare.
Građani Srbije uz podršku dijela opozicije već nekoliko subota zaredom na ulicama Beograda i drugih gradova protestuju protiv vlasti predvođene Aleksandrom Vučićem. Koliko je jaka ta kritična masa da bi promijenila vlast ili da bi barem natjerala Vučića da promijeni svoj odnos prema građanima?
DAVID: Još nema kritične mase za promjene. Protesti su organizovani mimo političke opozicije koja pokušava da se uključi u proteste. Ali opozicija ne ulijeva veliko povjerenje. Tu su okupljene raznorodne stranke pa i one ekstremno desne. U programu opozicije od trideset tačaka izražene su samo lijepe želje a ni riječi o priznavanju Kosova i ulasku u Evropsku uniju. Podržavam proteste kao izraz nezadovoljstva sadašnjom vlašću koja je odgovorna za cvjetanje korupcije, kontroliše glavne elektronske i štampane medije, dirigovano sudstvo i „zaslužna“ je za bujanje primitivizma i neviđenog nepotizma i prostakluka u sveukupnom društvenom životu. Međutim, izražavam bojazan da se protesti mogu ugasiti bez ozbiljnih rezultata što bi bilo katastrofalno jer bi se potrošila velika građanska energija ni u šta.
Može li uopšte opozicija koju sačinjavaju političari od krajnje ljevice, pa sve do krajnje desnice koja otvoreno veliča ratne zločince, biti neka stvarna promjena u odnosu na Vučića?
DAVID: To je upravo ono o čemu govorim. Teško je u to povjerovati.
Kako gledate na situaciju u Srbiji i na Balkanu danas u odnose na devedesete godine, vidite li napredak u bilo kojem segmentu?
DAVID: Nažalost, u odnosu na devedesete godina nema velikih, suštinskih promjena. Slična je retorika, na vlasti su likovi poznati iz „događanja naroda“, od predsjednika Vučića do većine saradnika koje je okupio. Malo se ili ništa naučilo od tragičnih zbivanja prilikom raspada Jugoslavije. Slave se ratni zločinci, obavlja se revizija istorije i Srbija koja je u vrijeme Drugog svjetskog rata bila na strani pobjednika rehablitacijom Draže Mihailovića, Milana Nedića koja u toku i pozitivnim pisanjem o fašisti Dimitriju Ljotiću prelazi na stranu poraženih. Sramno i tužno!
Možemo li uopšte očekivati neke značajnije promjene i pomake ako znamo da u skoro svim zemljama bivše Jugoslavije imamo na sceni političke elite koju su bile dio vlasti i tokom devedesetih godina?
DAVID: Naravno da ne možemo. Ako sa nezadovoljstvom govorim o srpskoj situaciji ne znači da ne vidim kako su trendovi i izvan Srbije, u okruženju, slični. To samo našu opštu situaciju čini još komplikovanijom.
Spadate u, slobodno mogu reći, rijetke intelektualce koji su već godinama angažirani u radu za dobrobit društva. S druge strane imamo veliki broj javnih ličnosti i intelektualaca koji šute i ne dižu svoj glas protiv nepravde, siromaštva, pljačke. Treba li se akademska zajednica više uključiti u kreiranju zdravije atmosfere u zemljama bivše Jugoslavije?
DAVID: Uvijek mi se činilo da mogu i moram i više i bolje. Nikako nisam zadovoljan. Štagod da sam radio, kolikogod davao sebe, učestvovao u otporu zaglupljujućim i populističkim režimima, ja sam dio sredine u kojoj živim. A to znači da moram ponijeti i dio krivice što smo takvi kakvi smo. Žalostan sam zbog toga.
Vidite li neko svjetlo na kraju tunela i možemo li biti optimisti da će stvari i na ovim prostorima jednom krenuti na bolje?
DAVID: U ovome trenutku svuda, na svim stranama u Evropi i čitavom svijetu jačaju populizam i nacionalizam. Narasta netolerancija, širi se migrantska kriza. Neki poznati istoričari i političari ukazuju na sličnost sa situacijom uoči dva svjetska rata. Nove generacije zaboravljaju užase koje su ti ratovi donijeli. Nikada nisam pomišljao da treba odustati od suprotstavljanja bedastoćama, glupostima, nasilju i mržnji.
Mi koji živimo na ovim turbulentnim prostorima, u našim novim, različitim državama, moramo zajednički, dok ne bude sasvim kasno, učiniti mnogo više da se suprotstavimo licemjerju i demagogiji opasnih politika, nacionalistima svih boja, istorijskom revizionizmu. Na svaki način stvoriti savez protiv onih koji nas opet uvlače u nove podjele i nesreće“.