– Ono čemu sam bio svjedok na terenu u mnogo slučajeva bilo je veoma različito od priča objavljenih u medijima. Bilo mi je vrlo jasno da postoji zvanični narativ, koji se ne podudara sa realnošću, prilično udaljen i različit od činjenica – rekao je Branko u intervjuu za današnju “Politiku”.
On je potvrdio da je osnovna teza u knjizi, objavljenoj u novembru 2016. godine, da zločin nad Bošnjacima u Srebrenici nije bio genocid i da je “Oluja” u Hrvatskoj bila etničko čišhcenje.
– U Srebrenici, bosanski Srbi, kao i druge etničke grupe, počinili su ozbiljne ratne zločine. Ali, ratni zločini nisu genocid. Ratni zločini i genocid su različiti realiteti, u smislu njihove suštine, kao i sa pravnog gledišta – navodi Branko.
S druge strane, kako je dodao, u Krajini je cilj hrvatskih vlasti bio da se protjera cijela zajednica, cijela etnička grupa iz regiona, bez obzira kojim sredstvima.
– To ima ime: etničko čišćenje. Oni koji nisu uspjeli da pobjegnu bili su brutalno ubijeni bez obzira na godine i pol – rekao je Branko, koji se na položaju zamjenika šefa misije vojnih posmatrača UN za Hrvatsku i BiH nalazio od 1994. do 1996. godine.
Govoreći o najupečatljivijim iskustvima sa Balkana, on kaže da su mu tri događaja ostala urezana u sjećanje.
– Prvi su posljedice “Oluje” 1995. godine, sa “crnokošuljašima” koji su učestvovali u masakru bespomoćnih Srba koji nisu uspjeli da pobjegnu, i to pred ravnodušnom međunarodnom zajednicom; drugi je bombardovanje Markala 1995. kao i amaterski i neprofesionalni način na koji je krivac odmah identifikovan, bez dovoljno pouzdanijh informacija za konzistentni zaključak; treći je, naravno, Srebrenica i svi događaji koji su uslijedili – rekao je on.