Tri minute duže živio je mostarski Aluminij. Struja tom hercegovačkom divu, gigantu, pokretaču regije i kako ga sve nisu zvali kad ga je trebalo zvati, isključena je četiri minute iza ponoći.
U govorima o najcrnjim scenarijima govorilo se o isključenju s elektro-mreže u minutu iza ponoći, ali je nada onih koji su vjerovali da negdje prije mraka postoji slamka strujom napojenog spasa, trajala tri minute duže.
Čak je i federalni ministar energije, rudarstva i industrije Nermin Džindić u vrijeme dok su radnike skupljali po cesti i dok su Mostarom kružile priče o namještenim prosvjedima, promašenim adresama i šutnji onih od kojih se očekuje da govore, rekao kako se tvornica neće ugasiti jer se, eto, gasila puno puta prije uz jednaku kuknjavu i da je sve jedan običan blef. A kuknjavu, očito, nitko nije shvaćao ozbiljno. Odnosno, neki su, to je sigurno, znali da na kuknjavu treba zatvoriti uši i oči namjestiti u zabrinuti pogled.
Krumpir
Najnovija epizoda o propasti diva, a epizoda je bilo i previše, počela je pričom o vrućem krumpiru u listopadu prošle godine kada je direktor Dražen Pandža dao intervju za ovaj portal. I tada je, kao i pri objavi da će doći kraj, bilo suza u očima. No suze i vapaje gasila su ulijetanja tvrtki koji su produžavali rad postrojenja plaćajući struju kako bi nekada kasnije, a poslovanje je djelovanje s pogledom u nekada kasnije, bilo nekakve koristi.
”Preuzeo sam vruć krumpir kada nitko drugi nije htio. Tko god želi i misli da može bolje, može doći i okušati se”, rekao je tada vršitelj dužnosti direktora Aluminija d.d. Mostar u razgovoru za Bljesak.info. Rekao je i kako, kao dijete Mostara, neće imati snage on biti taj koji će prerezati strujne žice i vene Hercegovini i kako bi rado otišao samo da netko drugi hoće doći. No, ostao je na kapiji Aluminija u mraku među zadnjima svjedočeći nečemu čega ova država još uvijek nije svjesna. Nakon prvih krikova (iz) Aluminija uslijedila su prebacivanja vrućeg krumpira iz ruke u ruku. Spas se našao u odluci Elektroprivrede HZHB da opet dadne energiju tvornici iako su neki i prije odluke rekli kako je riječ o samoubojstvu. Onda je Elektroprivreda HZHB shvatila da bi se mogla ubiti i prekinula je opskrbu. I bio je to početak kraja i novog ubojstva zbog kojeg su mnogi na prljave ruke navukli rukavice. Unatoč brojnim sjedanjima, koja izgledaju kao i sva sjedanja u ovoj zemlji, Aluminiju nije bilo spasa. Predstave s ulagačima odigrane su samo da bi se pokazala navodna briga za nekadašnjeg najvećeg izvoznika, a zbunjena javnost zbunjivala se pojavom investitora upitnih referenci. Ruke su dignute na predaju iako su se, prema ozbiljnim tvrdnjama iz ozbiljnih tijela koja brane od svega i svačega – samo ne od sebe – ovaj dio države, dignute za neke druge stvari.
Kraj prije vapaja
Aluminiju je, očito, kraj upisan u karte sudbine, i prije nego su krenuli vapaji. Tražio se spas u pauzama američkih konferencija o sudbini BiH kad su se privremena direktorica i ministrica financija Federacije BiH Jelka Milićević došaptavale s američkim lobistima i onima koji bi nekim važnim ljudima mogli reći nešto jako važno. Drugi, pak, važni ljudi, ostali su bez riječi. Ne zbog iznenađenja, nego zbog veličine koja smatra da ne treba ništa govoriti dok narod u kojeg se kunu trpi zabijanje još jednog čavla u izranjavano tijelo. Bez riječi su ostalo zbog sile koju osjećaju, a nemaju osjećaja ni kvalitetnih savjetnika za krizno komuniciranje. Jer, ruku na srce, sve što se dogodi na jugu ove zemlje, a treba komunicirati s javnošću, ne dobije niti riječ. Nevjerojatno je kako se Hrvatski narodni sabor ponio prema ovome problemu. Upitani hoće li se sazvati Odjel za gospodarstvo, rekli su mlako kako HNS ionako razmišlja o Aluminiju. Potom je Božo Ljubić, umjesto kojeg je Željko Glasnović govorio o Aluminiju u Hrvatskom Saboru, prosuo nekoliko neprovjerenih stvari pa onda opet dozvolio ”političkom Sarajevu” da opali pljusku narodu koji uporno kuka kako ga pljuskaju. A zna se kome ide pljuska, ako smo već protiv kolektivne krivnje.
Jeftino optuživanje
Dopremijerka Federacije BiH, prva žena u Vladi koju su svi prozivali kao krivca, šutjela je. Dala je tek jednu izjavicu koju nitko ozbiljan nije prenio, baš kao što ni veliki mediji nisu smještali Aluminij u prve minute. Važnije su vrućine, sparine i zahvala gradonačelniku za vatrogasna crijeva. A crijeva će u aluminijskom mraku biti sve praznija. Federacija BiH, u kojem je pronađen glavni krivac, prepuna je šutljivaca. Hrvatski ministri, koji su optuženi za šutnju, kasno su optuženi, jer su šutjeli od prvog dana mandata po svim pitanjima. I šutjet će gledajući kako se priča o propasti svodi na jeftino optuživanje Bošnjaka da ne daju život Hrvatima. Istina je da u ovoj nakaradi mnogi mnogima ne daju da žive i da je puno noževa u leđima, ali i da nas svako površno prebacivanje krivnje može skupo koštati. Dan D Aluminija praćen je šutnjom. Tek se čuo žamor radnika koji su se misteriozno razišli u odluci pred koje zgrade treba izaći i upirati prstima. A onda su izašli na prometnice.
Rastjerani su odlukom onih koji su im nekoliko sati ranije poručili da su uz njih, ali i negodovanjem onih kojima je na prometnici zaustavljen život. No, valjalo je pomisliti na one kojima će život, nakon aluminijske ponoći, biti zaustavljen zauvijek. Negdje u frci i trci, iz daljine čuo se samo tihi glas čelnika HDZ-a BiH i HNS-a kako su iscrpljene sve mogućnosti.
Dragan Čović, čovjek u kojega mnogi upiru prstom, nije bio uz narod kako (se) to voli reći. Jer, jasno je, teško je svjedočiti još jednom mraku naroda pa je sa sigurne udaljenosti lakše pogledati mraku u oči.
Smrt i nečije rođenje
Pitanje je što je važno onima koji upravljaju ovom zemljom. Smrt Aluminija rođenje je nekog njihovog novog plana, a silna slova i analize koje će uslijediti nakon ugašenog prekidača koji je pokrenuo još jedan obarač za pucanj u vlastite noge, samo su loša utjeha onima koji će dignuti sidro i zauvijek napustiti brod koji tone. Krivac za krah Aluminija sigurno se neće naći.
Zavući ćemo se opet u priče oko ruskog utjecaja i američkih igrača, a pravi će se igrači radovati što su prošli još jednom kao pobjednici u igri u kojoj puno života gubi. Na pitanje je li Vlada Federacije BiH jedini krivac, Pandža je u listopadu prošle godine rekao kako ona ”ne može jedina snositi krivicu nego da teret odgovornosti snose svi oni koji su u doticaju s Aluminijem u posljednjih 20 godina”.
”Ne možete amnestirati nikoga tko je u svih ovih 20 godina upravljao ovom tvornicom, nikoga tko je bio u nadzornom odboru, nikog od prijašnjih vlada, nikog od ove vlade, nikog od prethodnih uprava niti ove uprave. Svatko ima neki svoj dio odgovornosti. Možda nekih zakašnjelih ili loših poslovnih odluka”, rekao je naglasivši kako ne želi govoriti o odlukama koje nisu poslovne jer je to ”stvar nekih drugih tijela”. No, kako to obično biva, neka druga tijela su upetljana neradom u prljave radnje, a svih ovih 20 godina u kojima se skrivaju krivci je iza nas. Što je ispred, nitko ne zna. Ili možda, baš kao u slučaju Aluminija, zna – ali šuti.