Osobe su se izgubile tokom izleta, a tim povodom brat mladića na svom Facebook profilu na veoma emotivan način zahvalio se pripadnicima GSS-a koje je opisao kao istinske heroje. Njegovo pismo prenosimo u cjelosti:
“Dragi heroji, članovi GSS stanice Sarajevo, prije dva dana ste u akciji na Bukoviku pronašli i spasili mog brata i njegovu djevojku. Moj otac T. je cijeli život bio dobrovoljni vatrogasac. Odrastao sam uz njegove iznenadne odlaske na intervencije, pogotovo ljeti. Kad sam malo odrastao spočitavao sam mu to jer vrijeme nije provodio s nama nego tamo negdje. Otac je umro prije dvije godine, potpuno sam, ali ipak, na dženazu su mu došli njegovi prijatelji vatrogasci čak i iz Slovenije. Moj otac je morao umrijeti da bih ja shvatio veličinu njegove ljubavi prema vatrogastvu.
Prošle su dvije godine od njegove smrti, a ja sam se emotivno raspao u nedelju navečer kad sam došao kući. Plakao sam satima. Možda je to do popuštanja adrenalina, ali mi je najgore od svega bilo to što sam u vama vidio svog oca. Njega koji je “za džabe” proveo život gaseći tamo “nečiju vatru”. Očigledno nije za džabe jer ima jos “budala” koji “za džabe” spašavaju druge i danas dan.
Ja imam dvije djevčice od po 3 godine i tek sada učim šta znači imati porodicu. Isto tako, znam da mnogi od vas imate porodice. Ako ništa, imate dom koji je nedeljom navečer topao. Nije hladan kao šuma ispod Bukovika. Ipak, vi ste za manje od dva sata svi bili “Bogu iza nogu” spremni da ostanete i cijelu noć kako bi spasili nekoga koga ne poznajete.
Moje curice sad gledaju crtiće na kojima se prikazuju nekakvi “heroji”. Najmanje što ja mogu uraditi je da bar svojoj djeci pričam ko su pravi heroji. Vi ste definitivno jedni od njih. Neke od vas poznajem sa planine, a sa nekima sam prijatelj dugi niz godina pa mogu posvjedočiti napisanom ali to više nije ni bitno.
Svi ste još jednom pokazali da ste vrsta koja izumire, ljudi koji su spremni na sve kako bi pomogli drugima. U vremenu u kojem se sve mjeri parama, vi ste odbili da vas čak i pićem počastim. Vi ste heroji. Pravi. Neko od vas mi je rekao da je dovoljno “hvala”. Ja ne znam da li sam i to rekao, vjerovatno od nekog stida i nevjerice. Hvala!”, napisao je Mersad Pašić u pismu GSS-u.