Revolucija koja se posljednjih godina odvija u genomici sve više omogućuje važna istraživanja u ekonomiji, a jedna nova velika studija pokazala je ono što su svi odavno sumnjali – da se za uspjeh u obrazovanju važnije roditi u bogatoj obitelji nego s velikim talentima.
Rezultati, koje je objavio National Bureau of Economic Research, pokazali su da su genske predispozicije za talente podjednako raspoređene među djecom bogatih i siromašnih obitelji. No isto ne vrijedi i za njihov akademski uspjeh – najmanje nadarena djeca iz obitelji s visokim primanjima koledže završavaju s višim ocjenama nego najnadarenija djeca roditelja s niskim primanjima.
Bogatstvo moćnije od gena
U novoj studiji autori su formirali četiri skupine osoba prema visini tzv. poligenskih ocjena od najnižih do najviših. Analize su pokazale da samo 24% ljudi iz visoko nadarene skupine podrijetlom iz obitelji s nižim primanjima završava koledže. S druge strane, to uspijeva čak 63% ljudi sa sličnim poligenskim ocjenama podrijetlom iz obitelji s visokim prihodima, kako prenosi Index.hr
Posebno je zanimljiv podatak da koledže završava oko 27% osoba iz skupine s najnižom ocjenom, ali podrijetlom iz bogatih obitelji. To znači da najmanje nadarena djeca bogataša imaju za oko 3% veće šanse diplomirati na koledžu nego najnadarenija djeca iz siromašnijih obitelji. Pritom treba imati na umu da su visoka obrazovna postignuća u snažnoj korelaciji s visinom plaća, zdravljem i životnim zadovoljstvom, osobito u razvijenim zemljama (grafikon dolje).
Ovisnost prihoda o obrazovnom postignuću
Autori ističu da njihova studija pokazuje kako je pogrešna priča da je američko društvo meritokratsko te da postoje značajne genske razlike između onih koji su se rodili u bogatim i siromašnim obiteljima.
„Ako nemaju obiteljske resurse, čak i vrlo bistra djeca, djeca koja su prirodno nadarena, morat će plivati protiv struje“, rekao je za Washington Post jedan od autora studije Kevin Thom, ekonomist s New York Universityja.
Njegov suradnik na istraživanju, Nicholas Papageorge, ekonomist s Johns Hopkinsa, dodao je da se potencijal nadarene djece iz siromašnijih obitelji trati.
„To nije dobro za njih, no također nije dobro ni za ekonomiju… Svi ti ljudi koji su imali visoke genske ocjene, a nisu išli na koledže, jesu li mogli izliječiti rak?“, upitao je Papageorge.
Geni i društvene znanosti
Studija Thoma i Papageorgea temelji se na jednom od najvećih istraživanja genoma ikada na kojem su radili deseci znanstvenika. Ono je objavljeno u uglednom časopisu Nature Genetics u srpnju, a predstavlja jedan od novijih pokušaja da se analiza gena uvede u društvene znanosti. U njoj su skenirani milijuni baznih parova DNA prikupljeni od oko 1,13 milijuna ljudi s ciljem da se pronađe veza između gena i završenih godina školovanja. Na temelju rezultata kreirana je jedinstvena genska ocjena koja se može koristiti za predviđanje obrazovnog postignuća.
U svojem istraživanju Thom i Papageorge taj su genski indeks primijenili na uzorku od 20.000 ljudi rođenih između 1905. i 1964. koji su ekonomistima odobrili da im analiziraju DNA.
Šta je poligenska ocjena?
Povezivanje genomike i ekonomije tek je u povojima. Razvoj genomike zasigurno neće pridonijeti razvoju ekonomskih znanosti onoliko koliko je pridonio razvoju prirodnih, osobito biomedicinskih, međutim, stručnjaci ipak smatraju da će im omogućiti bolje uvide u utjecaj okoliša u kojima ljudi odrastaju na razvoj njihovih potencijala.
Za sada još uvijek postoje brojna ograničenja u tome području. Jedno od najvećih je to što većina genskih podataka dolazi od ljudi europskog podrijetla pa su studije i njihovi rezultati uglavnom ograničeni na bjelačku populaciju.
No ovo područje ubrzano napreduje, a uvriježeno je zapažanje da geni i biološki čimbenici barem u nekoj mjeri određuju sposobnosti pojedinaca. Primjerice, više epidemioloških studija pokazalo je da određene genske varijante značajno utječu na obrazovna postignuća. Istovremeno su neka novija genetska istraživanja omogućila definiranje tzv. poligenskih ocjena (POLY) – brojeva koji predstavljaju snagu utjecaja određene skupine gena na određeno svojstvo.
Autori u uvodu svoje studije ističu da ekonomisti uglavnom prihvaćaju da su sposobnosti koje se nagrađuju na tržištu rada vrlo složena kombinacija urođenih sposobnosti, gospodarskih okoliša i ulaganja u endogeni ljudski kapital.
U novoj studiji upotrijebili su najnovija ostvarenja u genetici kako bi istražili odnose između genskog indeksa, obrazovnih postignuća i uspjeha na tržištu rada na temelju podataka iz istraživanja Health and Retirement Study (HRS). Za potrebe studije, a na temelju istraživanja Lee et al. (2018), razvili su poligensku ocjenu kojom su predviđali obrazovna postignuća pojedinaca. Poligensku ocjenu interpretirali su kao zbroj podskupova genskih čimbenika koji utječu na sposobnosti važne za akumulaciju ljudskog kapitala.
Većina stručnjaka danas se slaže da poligenske ocjene bolje identificiraju urođenu nadarenost od IQ-a jer se ovaj drugi u dobroj mjeri razvija kvalitenim okološem kao što su prehrana, odgoj i obrazovanje, već u ranom djetinjstvu.
Neutemeljeni strahovi od eugenike
Znanstvenici iz društvenih i humanističkih područja obično uključuju alarm na samu pomisao da bi se ljudi mogli procjenjivati na temelju genskih predispozicija. Takve ideje mnoge automatski podsjećaju na nacističku eugeniku ili pak na distopijske scenarije u kojima bi se na temelju genetike ljudi svrstavali u superiorne i inferiorne klase, kao što to najavljuju SF filmovi poput Gattace.
Genetičari su također u početku bili skeptični prema mogućnosti da bi ishodi koji su tako složeni kao što je to obrazovanje mogli biti povezani s genskim indeksom. No brojna testiranja višekratno su potvrdila da ipak postoji nezanemariva veza između genske ocjene i ocjena s kojima se završavaju koledži.
Svaki pojedinačni genski kod, od kojih neki primjerice utječu na razvoj mozga u fetalnoj fazi, a drugi na lučenje neurotrasmitera tijekom života, ima vrlo mali utjecaj na postignuća određene osobe. Međutim, kada se zbroje svi zajedno, oni mogu objasniti negdje između 11 i 13 posto razlike u akademskim ostvarenjima ljudi.
Vrlo je važno imati na umu da će ove varijacije biti potpuno beskorisne ako se na temelju njih pokuša procijeniti kakav će biti uspjeh jedne konkretne osobe. Međutim, kada se razmatraju veliki brojevi, njihov statistički značaj dobiva smisao i može se upotrijebiti za razumijevanje utjecaja različitih čimbenika na populacije.
Osigurati jednakost prilika
Sociologinja Dunja Potočnik iz Instituta za društvena istraživanja kaže da je pitanje upotrebe genetike u društvenim istraživanjima vrlo kontroverzno te da često vodi neproduktivnoj polarizaciji diskusije.
„No, činjenica je da imamo sve više uvida o tome što i kako određuje život pojedinaca na biološkoj razini“, kaže Potočnik.
„Pritom nam genetika govori koji su nam potencijali, a ne i što ćemo postati. U tome leži jedan od najbitnijih temelja za produktivnu diskusiju na ovu temu – genska zadanost može se modificirati, uz jasne ciljeve i osigurana sredstva, odnosno uz povoljnu okolinu“, dodala je.
„Najnovije genetsko istraživanje govori nam da, ukoliko želimo pravedno društvo, na prvoj razini trebamo osigurati istinsku jednakost prilika, kako meritokratska načela ne bi samo povećala privilegije određene genskim potencijalom i utjecajem okoline. Važnost načela jednakosti prilika, odnosno šansi, jedan je od najbitnijih ciljeva koje bi si donosioci odluka trebali zadati. Javne politike trebale bi biti sposobne stvoriti javno obrazovanje koje će svima nuditi jednaku kvalitetu, i tek tada možemo govoriti o jednakim meritokratskim načelima za sve pojedince, bez obzira iz koje okoline dolaze i s kakvim genetskim potencijalom“.
Meritokracija, ali i socijalna osjetljivost
Fizičar Ivica Puljak s FESB-a u Splitu, jedan od najproduktivnijih hrvatskih znanstvenika, s bogatim iskustvom o funkcioniranju znanstvenih i obrazovnih sustava u Hrvatskoj i u svijetu, kaže da je potrebno naći dobru ravnotežu između meritokracije i socijalne osjetljivosti.
„Moja iskustva s meritokracijom u Francuskoj, koja je istovremeno izuzetno meritokratsko i izuzetno socijalno društvo, jako su dobra“, rekao je za Index Puljak.
„Ja sam doktorirao i danas surađujem s Ecole polytechnique, jednom od njihovih najmeritokratskijih obrazovnih institucija. Studenti se tu upisuju nakon vrlo rigoroznog i anonimnog procesa selekcije. Roditelji vam mogu biti najbogatiji na svijetu, nećete se upisati na taj fakultet ako ne prođete vrlo teške i zahtjevne testove i ne budete bolji od drugih. No s druge strane, studenti na Ecole polytechnique ipak najčešće dolaze iz bogatih obitelji. A zašto? Vjerojatno zato što su njihovi roditelji jako svjesni da je znanje bitno pa od najranijih dana ulažu puno vremena, energije i novaca u obrazovanje svoje djece i tako im povećavaju šanse za upis u najbolje škole i fakultete. S druge strane, u Francuskoj imaju i programe koji prate nadarenu djecu iz siromašnijih obitelji i daju im stipendije za školovanje kako bi im pružili šansu da uspiju i u tako strogo meritokratskom društvu. Upravo sam sada o tome pitao mojeg francuskog kolegu, koji je kao poljski izbjeglica došao u Francusku kad je imao 11 godina. Dobio je sve njihove stipendije tijekom školovanja i danas je jedan od njihovih najboljih znanstvenika. Mislim da nije prava dilema treba li društvo biti meritokratsko ili ne. Sigurno treba. No s druge strane, moguće je graditi društvo koje ima i meritokratske i socijalne elemente, uz realistične i moderne politike. Francuska je dobar primjer za takvo društvo“, poručio je Puljak.