Prijatelji porodice Milošević su više puta govorili da je Mira Marković bila ta koja je iz sjene vukla konce i utjecala na sve važne odluke svog muža, balkanskog krvnika Slobodana Miloševića.
Možda i najbolji prikaz odnosa i ljubavi Slobodana Miloševića i Mire Marković dala je Dajan Dukre (Diane Ducret) u knjizi “Žene diktatora 2”.
– Zaljubili su se kao tinejdžeri, cijeli život su bilo nerazdvojni. Složni i skladni. Slobu i godinu mlađu Miru nikad ništa nije moglo rastaviti. U fazi tinejdžerskog prkosa upoznala je Slobodana, godinu starijeg školskog kolegu, koji je u toj provincijskoj gimnaziji nosio sako i kravatu. No, do tog dana nikad nisu razgovarali. Slobodan je plah, ona je buntovna. ”Bio je on markantan mladić, ali ne mogu reći da sam se zaljubila na prvi pogled”, procjenjuje ona. Nije riječ o tome da se Slobodan ne sviđa djevojkama. Naprotiv, ima čak odličan zavodnički adut – frizuru zbog koje je izgledao kao pustolov – navodi Dukre u knjizi.
Dalje piše da se nakon završetka gimnazije Slobodan upisuje na Univerzitet u Beogradu.
– Mira bi da on postane arhitekta, što smatra ”najljepšim i najromantičnijim zanimanjem”. On odabire pravo. Miri preostaje još jedan razred srednje škole. Jedva podnosi duge mjesece Slobine odsutnosti tokom kojih gotovo svako popodne provodi kod Stanislave očekujući kraj sedmice – piše Dukre.
U univerzitetskim klupama Slobodan upoznaje svog jedinog prijatelja uz Miru. Ivan Stambolić, pet godina stariji od Slobodana, dotad je radio u fabrici na Kosovu, a onda nastavio studij.
– Dok Milošević, kao i Mira, želi dobiti najviše ocjene iz svih predmeta, Ivanu je dovoljna i prolazna ocjena iz ispita. Već od prvih godina suprotnost između njihove dvije osobnosti je očita. Stambolić je topao. Popularnost mu je nagrada za ljubazno ponašanje. Milošević pak sve slobodno vrijeme provodi s djevojkom – navodi Dukre u svojoj knjizi.
Šef u partiji, ali ne i u kući
Mira ne podnosi one koji se prema njoj odnose kao prema supruzi umjesto kao prema intelektualki.
– ”Pitali su me šta volim kuhati i šta bih Slobi pripremila za večeru. To mi je bilo ponižavajuće.” A onima koji misle da će joj polaskati time što joj kažu da će joj muž uskoro biti otac domovine, ona daje do znanja da ne trpi laskavce: ”Moj muž otac domovine? Ne, njemu je sasvim dovoljno da bude otac našoj djeci” – prepričala je Marković.
Koliko je Mira utjecala na svog muža, govori i priča da su u partiji čuvari mačističkog proleterstva čupali kosu komentirajući Mirin utjecaj na muža, “Milošević je šef u partiji, ali ne i u svojoj kući”.
Sve što je dobro u njemu potječe od mene
U redovima beogradske opozicije u to doba kruži šala kako je Mira jednom srela pekara koji je bio silno zaljubljen u nju još od mlađih dana.
– Vidiš, danas si mogla biti pekarova žena – ironično komentira Slobodan nakon susreta.
– Griješiš. Ti si mogao postati pekar da me nisi upoznao – odgovara mu ona.
Njena prijateljica Ljiljana Habjanović-Đurović sjeća se da joj je Mira jedanput ponosno povjerila da bi on bez nje bio mnogo drugačiji, gori u svakom pogledu i da ”sve što je dobro u njemu potječe od nje, a da je loše ostalo ono na što ona nije mogla utjecati”.
Slobodanov pad – ispunjeno proročanstvo
Milošević je pao s vlasti u oktobru 2000. godine.
– Mira se jako dobro sjeća jednog dijela proročanstva koje joj je rekao indijski vidovnjak nekoliko godina prije. Tvoj muž obavlja vrlo važan posao, ali napustit će ga 2000. godine. Samo što je muškarac koji je tako jasno vidio sudbinu predvidio da će Slobodan dobrovoljno otići s dužnosti – navedeno je u knjizi “Žene diktatora”.
Mrzila je Šešelja, svog bivšeg saveznika kojeg je proglasila odmetnikom u septembru 1993. i nakon toga ga nazivala riječima ”fašistički ratni zločinac”, ”političko čudovište” ili pak ”primitivni nacionalista”. Nazivala ga je i ”petparački sarajevski političar koji je zloupotrijebio beogradsko gostoprimstvo”.
Šešelj joj, naravno, nije ostao dužan. U jednoj televizijskoj emisiji insinuira da Mira zapravo nije žensko. Također, građanima sugerira da Slobodan nije kapetan na svom brodu i od toga čak pravi slogan: ”Milošević si može dopustiti da ne bude glava u svojoj kući, ali u Republici Srbiji ne može.” Kao posljedica tog napada, zastupnici Šešeljeve stranke silom su izbačeni iz parlamenta. Mira se žesti u štampi i optužuje klevetnika da je ”primitivni Turčin koji se ne zna boriti kao muškarac i koji vrijeđa tuđe žene”. Hrabri Šešelj nastavit će vrijeđati, ali iz državnog zatvora.
U njihovom domu smjeli su u posjetu dolaziti samo zajednički ili njeni prijatelji, nikad Slobodanovi.
– To je onaj četnik Karadžić, više mu se ne javljaj na telefon – kazala je jer ne dopušta da joj četnici koje smatra izdajicama dolaze u kuću.
Mirjana Marković rođena je 10. oktobra 1942. u Požarevcu. Studirala je sociologiju na Univerzitetu u Beogradu, gdje je i doktorirala. Bila je profesorica sociologije na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu.
Sociologiju je predavala i kao redovna profesorica na Američko-francuskom univerzitetu za menadžment u Beogradu i na Fakultetu za međunarodni menadžment u Beogradu.
Osim akademske karijere, najpoznatija je bila po političkom angažmanu. Komunističke ideje naslijedila je iz svoje porodice, koje je kasnije prenijela u svoje djelovanje u javnoj politici.
Osnivačica je i prva predsjednica političke partije Jugoslovenska levica (JUL).
S Miloševićem imala je dvoje djece, sina Marka i kćerku Mariju.
Još kao gimnazijalka pridružila se Savezu komunista, a 1994. godine je osnovala JUL, koji je narednih šest godina bio glavni koalicioni partner Miloševićevoj Socijalističkoj partiji Srbije (SPS).
Mira Marković je 2003. godine napustila Srbiju i zatražila politički azil u Rusiji.