Vijesti
Da li je tokom srebreničkog stradanja korišteno hemijsko oružje?! (VIDEO) Zaključio je kako je bitno sjećanje, jer, u suprotnom, dolazimo u opasnost da se to ponovi.
#

Imao je 25 godina kada se vratio u Srebrenicu nakon završenog studija medicine. Kada su mu u Sarajevu nudili da specijalizira hirurgiju, govorio je kako mu u Srebrenici nikada neće trebati. Nije mogao zamisliti da se nešto poput rata i genocida može dogoditi…

“Srebrenica je žrtva i ne samo 1995. već Srebrenica, izgleda, ima usud da bude, nažalost, žrtva i u današnje vrijeme. Postavljam pitanje: Koliko puta treba ubiti Srebrenicu da bi je pustili da počiva u miru, koliko žrtava treba oskrnaviti da počivaju u miru?”, upitao je dr. Ilijaz Pilav, ratni hirurg iz Srebrenice u emisiji “Izvan okvira” na N1.

Kazao je kako se “obraća onima koji su Srebrenicu 1995. pustili na milost i nemilost onima koji su počinili zločin genocida, koji su Dejtonskim sporazumom donijeli odluku da Srebrenicu stave u okvire RS, onima koji vrše političku egzekuciju Srebrenice dana”.

 “Ja sam dobrano razočaran ponašanjem i domaćih političkih faktora. Na koncu sve ono što je neko zamislio i ovih dana provodi u djelo, je jedna vrsta egzekucije koja se vrši preko CIK-a i nisam primijetio da su domaći politički faktori koji ipak nešto odlučuju bili toliko glasni, osim verbalne podrške, odluci da se bojkotuju izbori. Ali, to je bila jedina moguća odluka ne ulazeći u procjene. Izaći na izbore pod ovim okolnostima bilo bi predavanje Srebrenice”, rekao je dr. Pilav.

Ističe da “borba Srebreničana za Srebrenicu neće na ovome završiti te da je siguran da ima dovoljno razuma, snage i odlučnosti da se pokrene određena inicijativa kojom bi se pokušalo definitivno riješiti pitanje Srebrenice”.

“Najbolji način je uspostavljanje distrikta Srebrenica pod jurisdikcijom države BiH. Postojala je ta inicijativa, ali su međunarodni faktori to presijekli i uskratili podršku koja je do tada trajala. Mislim da se moramo vratiti tome. Ako je to radikalan potez, onda jesam za tu vrstu radikalnosti u smislu borbe za prava i dostojnastvo žrtve”, rekao je dr. Pilav.

Imao je 25 godina kada se vratio u Srebrenicu nakon završenog studija medicine. Kada su mu u Sarajevu nudili da specijalizira hirurgiju, govorio je kako mu u Srebrenici nikada neće trebati. Nije mogao zamisliti da se nešto poput rata i genocida može dogoditi u Srebrenici.

“Velika većina ljudi je polazila od samog sebe s percepcijom ‘ja za šta nisam sposoban, nisu ni drugi’, bilo je to pogrešno razmišljanje”, prisjetio se.

Tokom rata istovremeno je bio i vojnik i ljekar. Prisjetio se kako, osim zgrade bolnice, nisu imali ništa. U akcijama su prikupljali krevete, zavoje su pravili od posteljine, a sve su sterilizovali u peći od drva.

“Fiziološku otopinu pravili smo od destilovane vode u kazanu za rakiju. Industrijski jod je neko pronašao i onda smo to razblaživali i ispirali rane. Bolnica je bila puna ranjenika. Prema nekoj našoj gruboj evidenciji više od 4.000 ranjenika je kroz nju prošlo”, rekao je dr. Pilav.

Govorio je i o upotrebi hemijskog oružja koje je izazivalo halucinacije kod ljudi koji su bili u koloni 12. jula. Halucinacije su počinjale nakon jedan-dva dana kada su se kretali u reonu Kravica.

“Te halucinacije su se javljale nakon ispaljivanja granata ili prolaskom pored izvora vode koju su konzumirali. Halucinacije se mogu javiti i u drugim uvjetima, ali pojedinačno. U ovom slučaju faktor gladi možemo isključti jer se radi o prvom i drugom danu. Fizička iscrpljenost nije bila prisutna, prešli smo nešto više od 20-ak kilometara. Pojava halicunacija je doprinijela da čitave grupe ljude u tom opštem haosu i strahu bivaju zarobljene i odvođene prema četiničkim snagama. Ti zarobljeni su s područja iznad Kravice završili u onoj čuvenoj Zadruzi u Kravici, gdje su streljani. Veliki broj njih je sabran na stadionu u Novoj Kasabi i odvođeni su prema zvorničkoj teritoriji. Poslije su nađeni u masovnim grobnicama. Svaki dan ispaljivana je jedna granata koja ne pogodi nikoga, ali nakon toga, kada se gas raširi, dovodi do efekta – halucinacija”, kazao je.

Istakao je kako on “živi juli, pogotovo 11. jer je to nešto što je obilježilo njegov život, kao i svih onih koji su preživjeli”.

“Nije postojao plan evakuacije bolnice, nije postojao nikakav plan. Pa mi smo bili zaštićena zona UN-a, kakav nam je plan trebao? I onda odjednom, zaštićena zona postaje slovo na papiru. Kad je postalo jasno da od onog obećanja koje nam je donio pukovnik da će u ranu zoru 11. jula biti izvršeni masovni NATO udari na područje srpskih snaga oko Srebrenice, da od toga nema ništa, a to nam je postalo jasno poprilično duboko u danu 11. jula, onda je trebalo spašavati i vlastite živote i onih za koje smo odgovorni, a ja sam se smatrao odgovornim za osoblje i pacijente bolnice. Bilo nas je pet ljekara. Kada je bilo jasno da je Srebrenica ostavljena na milost i nemilost, smatrao sam da trebamo izvršiti evkauaciju, sazvao sam sastanak osoblja i rekao da sam donio odluku. To je bila teška odluka. Da pokušamo evakuisati ranjenike u bazu UN-a. Otišao sam u bazu UN-a u gradu, kada sam došao dočekala me bodljikava žica. Razgovarao sam sa zapovjednikom, rekao da je bolnica puna ranjenika, da ih tovarimo u kamione i dovozimo, kategorično je odbio. Još mi odzvanja u ušima kda je rekao da ne želi da se miješa u sukob Srba i muslimana. To nikada nije doprlo do mog razuma. Vidio sam da nema mjesta za pregovore i rekao sam da će ranjenici biti ovdje, ukoliko kapija ne bude otvorena, da će biti probijena. Kontaktirali su komandu u Potočarima i dobili saglasnost da ih prime. Transportovali smo ih kod njih i uz njihovu pratnju su ih prenijeli u bazu Potočare”, prisjetio se.

Kada govori o holandskom bataljonu, kaže da ima dvije priče, odnosno da izdvaja medicinski tim tog bataljona koji im je pomagao. Među njima je i hirurg i šef meidicnskog tima holandskog bataljona koji je bio šest mjeseci u Srebrenici i u vrijeme pada Srebrenice.

“Oni su nam pomagali i u momentu kada se dešavala ofanziva na Srebrenicu 9. jula se desilo masovno ranjavanje, preko 30 ranjenika je došlo u ratnu oblnicu u 30 minuta, nakon grantiranja, sve teško ranjeni. Znajući da nećemo moći pružiti pomoć svima na vrijeme, putem Ljekara bez granica sam zatražio pomoć od holandskog bataljona. Oni su imali tada dvije kompeltne hirurške ekipe, znao sam da su sposobni i da bi thjeli pomoći, ali je došla odbijenaica koju je major potpisao. Moj zahtjev i odbijenica su sačuvani u arhivi MSF-a i upotrebljen je na svjedočenju u Hagu. Ono što je oficijelna vojna vlast u okviru holandskog bataljona radila je za svaku osudu, ali bilo je tu poštenih ljudi. Taj moj kolega dolazi svake godine u Srebrenicu i dva puta je bio na Maršu mira i dovodi mlade ljude. Sramotu holandskog bataljona ne krije i priča o njoj. Zbog tog svog stava je imao puno problema u svojoj zemlji”, kazao je dr. Pilav.

Zaključio je kako je bitno sjećanje, jer, u suprotnom, dolazimo u opasnost da se to ponovi.

 
“RS ima temelje koji nisu humani, održavanje tvorevine na ovaj način, bez katarze, bez suočavanja sa teškim sadržajima prošlosti, je prirodno nemoguće. Može opstati samo dok međuanrodna zajednica ima pasivan odnos prema tome. Mora doći do promjene i transformacije. Nemoguće je da svijest kolektiviteta ostane na ovom nivou bahatosti kao što je sada. Ni BiH uređena Dejtonskim sporazumom ne može opstati, treba doći i do njene transformacije u pozitivnom obliku. Građanin pojedinac treba biti u fokusu, BiH treba građansko uređenje”, kazao je dr. Pilav.
Ostali članci
FACE TV vijesti u vasem email inboxu. Prijavite se na FACE Newsletter.