Amfilohije je u intervjuu “Vijestima” kazao da ne smatra da se u Srbiji vodi kampanja protiv njega, objašnjava da srpske vladike polemišu, da i “među svetima ima poneka gorka riječ”, kako je dobra i skladna komunikacija patrijarha Irineja i Aleksandra Vučića na dobro države Srbije.
Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije smatra da je premijer Duško Marković imao istorijsku priliku da u noći donošenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti iskorači iz partijske sjenke, ali da je očigledno da potpredsjednik ima predsjednika, koji, kako kaže, radi nešto što nijedan normalan političar u Evropi ne radi.
Amfilohije je u intervjuu “Vijestima” kazao da ne smatra da se u Srbiji vodi kampanja protiv njega, objašnjava da srpske vladike polemišu, da i “među svetima ima poneka gorka riječ”, kako je dobra i skladna komunikacija patrijarha Irineja i Aleksandra Vučića na dobro države Srbije.
On tvrdi da nikad nije podržao Mila Đukanovića, niti da u njemu i njegovoj politici vidi nešto što bi predstavljalo, makar i posredno, interese za crkvu, pa ni za državu.
Zašto se u Srbiji vodi kampanja protiv Vas?
Ne bih rekao da se vodi neka naročita kampanja protiv mene, pogotovo bi takvo nešto bilo teško vezati za Srbiju. Srbija, sa Beogradom, Kosovom, valjevskim krajem, Banatom i mnogim drugim oblastima u kojima sam proveo značajan dio života, i za čije sam svetinje vezan – to je moja kuća. Uvijek bila, i danas je. I još uvijek često i rado tamo odlazim i intenzivno sarađujem ne samo sa njegovom svetošću i Svetim sinodom kao mitorpolit SPC, nego i sa drugim duhovnim i dobrim ljudima. Pratim njihov rad, i oni prate i podržavaju službu u crkvi. Ukoliko trenutno imam razmimoilaženje sa dijelom političkog vrha Srbije, to nikad ne doživljavam lično. Svi se mi trudimo, u mjeri naših mogućnosti, da radimo za dobrobit naroda i naše pomjesne crkve (pogotovo tamo na Kosovu i Metohiji).
A kao što vidite, svaka vlast, i ona u Beogradu i ova ovdje u Podgorici, ne podnose lako kritički stav, i najviše im odgovara kad ih svi tapšu po ramenu i sve im odobravaju dok su na vlasti, a kad siđu sa vlasti pitaju se: ko bjehu oni? Moja je dužnost da govorim istinu, radi Boga i radi spasenja ljudi, pa i njihovog spasenja, pa i po cijenu da se to nekome od vlastodržaca ne svidi. A opet, ne pada mi na pamet da mislim da sam samo ja u pravu. Sve što mi u crkvi radimo, prije ili kasnije, mora proći kroz sud sabornosti…
Šta mislite ko stoji iza toga – samo Aleksandar Vučić koji kontroliše medije na čijim ste naslovnim stranama ili i dio SPC?
Kao što već rekoh, ne vidim da se radi o organizovanoj kampanji. Naročito ne kad je riječ o crkvi u Beogradu. Mi vladike i sveštenici znamo često da se mimoiđemo oko važnih pitanja, pa i da polemišemo međusobno i otvoreno, kako su to nekada, uostalom, radili i apostoli Hristovi. Pa i “među svetima ima poneka gorka riječ”, kako kaže stara poslovica. Samo mi sve to jedni drugima kažemo otvoreno na našim arhijerejskim sabranjima. I uvijek je to u službi crkvenog napretka i misije same crkve, a ne neko nadgornjavanje sujeta. Otuda, ne vidim mjesta, niti prepoznajem bilo kakve kampanje, ni u moju korist, ni protiv mene.
Možete li nam otvoreno reći: šta mislite ko je patrijarh u Beogradu – Irinej ili Vučić?
Cio svijet znade i kristalno je jasno: patrijarh je njegova svetost g. Irinej. On se, očigledno, dosta dobro razumije i skladno komunicira sa srbijanskim predsjednikom. Ja se nadam da je to na dobro države Srbije i na napredak srpske pomjesne crkve.
Osim toga, nije u redu, da te i takve dvije titule stavljamo u istu ravan. Predsjednik Republike je institucija koja postoji posljednjih nekoliko decenija (prije njega je bio predsjednik partije ili Komiteta, pa prije toga kralj…itd), dok je patrijarh za našu pomjesnu crkvu, nešto što traje od sredine 14. vijeka. Ako tome dodamo koliki je značaj patrijarha srpskog (pećkog) za crkvu u Crnoj Gori, i uopšte crnogorsku istoriju, onda ne bih nikada upoređivao važnost te institucije sa predsjednikom bilo koje države, pa bila ona Srbija ili Crna Gora.
Da ne ostanemo nepravedni, možete li procijeniti čija pastva bolje sluša, Vaša ili Đukanovićeva?
Izraz ”bolje” bih ovdje vezao za slobodnu volju ljudi koji pripadaju zajednicama čiji smo poglavari – crnogorski predsjednik i ja. U tom smislu, mislim da su hrišćani bolji i odaniji svojoj zajednici, jer su za nju vezani dubokom vjerom i vjernošću živom Bogu i slobodnom voljom. A pri tom, nijesu ucijenjeni materijalnim dobrima ni zaposlenjem, nekom zemaljskom platom. Tako da procjenjujem da su na bolji, odnosno kvalitetniji, dublji način hrišćani vezani za crkvu (ne nikako za mene lično kao poglavara), nego što su to simpatizeri jedne politike za neku partiju. Pretpostavljam da je to bila ta paralela kada ste pomenuli Đukanovića, pošto nečiju odanost državi, nečije istinsko rodoljublje ne mogu da povezujem sa ličnošću trenutačnog predsjednika države.
E sad, ako izraz “bolje” znači neku slijepu poslušnost, bojim se da je tu politika u “prednosti” u odnosu na onaj način kako se ljudi vezuju za crkvu. Predrasuda je da je ljudima koji vjeruju u Boga strano promišljanje, da oni nijesu racionalni i sl. Istina je potpuno drugačija. Ako malo bolje pogledate – upravo su pripadnicima političkih partija svojstvena slijepa i nepromišljena odanost, više nego vjernicima crkve.
U jednom Vašem saopštenju nazvali ste Đukanovića drugom, aludirajući na njegovu komunističku prošlost. Kako u tom kontekstu gledate na Đukanovića koji Vam je nekada ljubio ruku i krst, koga ste vodili kod patrijarha Pavla, zbog koga su Vam današnji frontovci skandirali “Amfilohije Turčine”? Đukanovića koga ste podržali ili makar odćutali u kritičnim političkim trenucima u Crnoj Gori, poput sukoba sa Bulatovićem, u predreferendumskom vremenu, a i bez oštrih poziva vjernika nakon priznanja Kosova. Je li to sad definitivno, kako bi narod rekao, pukla tikva i zašto?
Nikad ga nijesam podržao, niti u njemu i njegovoj politici vidim nešto što bi predstavljalo, makar i posredno, interese za crkvu pa ni za državu. On je jedno vrijeme bio poznat i prepoznat kao otpadnik od politike Slobodana Miloševića, politike koja nije donijela dobra ni crkvi, ni narodu. Ni na kraj pameti mi nije bilo da će takav čovjek stati na vrh jedne politike koja je po tiraniji i jednoumlju izgleda gora od Miloševićeve. O tome svjedoči razorena ekonomija, prodata imovina, suverenitet poklonjen strancima, i na kraju ovakav bezumni zakon. U vrijeme sukoba sa Bulatovićem, Đukanović se naprosto pokazao politički vještiji od njega: koristeći ugled crkve prvi i posljednji put je došao kod ćivota Svetog Petra, ložio badnjak (Cetinjani mu zapamtili ”naloži ga naopako”), tražio prijem kod blaženog spomena patrijarha Pavla…
Sad se vidi na šta je to iskoristio. To da ja kao vladika stojim na crkvenom tronu 30 godina nije neobičan ni rijedak slučaj u crkvenoj istoriji, ali da lider jedne parlamentarne demokratije ne silazi sa vlasti isto toliko godina – jeste presedan. Vjerovatno ga je taj presedan zanio da umisli i da sebe zamisli kao nekog ko može “stvarati ili obnavljati” crkve, bez obzira na činjenicu što nije ni kršten, i što je status slobodne crkve odavno regulisan time što je ona stvorila Crnu Goru i sve što je istinski vrijedno u Crnoj Gori. Kao takva, ona poštuje državu, ne očekujući spasenja od partija, pa makar to bio DPS, jedinstvena sekularna partija u Evropi koja u svom programu ima stvaranje “autokefalne crnogorske crkve”. Mnogi vladari, prije njega, opijeni zemaljskom vlašću i malim beznačajnim političkim pobjedama, umišljali su da su i sami viša bića. Da su neko ko može upravljati istorijom. I nijesu dobro prošli. Ja se i dalje molim Bogu, iako sam odlučni protivnik njegovih političkih i ideoloških odluka, da se gospodin Đukanović prizove pameti. Ne da bi i dalje bezakonjem zakone donosio, nego da sačuva dušu koju, kao svako ljudsko biće, ima, da sačuva svoj obraz i vječno ljudsko dostojanstvo.
Koliko je sukob oko shvatanja Vučićeve politike prema Kosovu podijelio SPC? Da li to što ga Vi oštro napadate, a Irinej odlikuje, odražava raskol, jer je teško na takvom nivou ovo braniti samo razlikom u mišljenjima?
Raskol je preteška riječ. A u ovom slučaju i netačna. Pitanje Kosova i opstanka crkve i naroda tamo – nije jednostavno. Što se tiče stava crkve i njenog Sabora o Kosovu – on je jedinstven i kristalno jasan. Ako sam dobro shvatio, i taj orden – koji ja i dalje smatram neprimjerenim i kome sigurno nije bilo mjesto na onakvoj svetkovini – srpski patrijarh je uručio gospodinu Vučiću u želji da ga opomene i obaveže, u pogledu njegovih budućih postupaka vezanih za politiku prema Kosovu. Ja to tako shvatam i u tom smislu trudim se i pokušavam da razumijem njegovu svetost.
Kako ste doživjeli razgovor sa premijerom Markovićem? Jeste li pomislili da se išta može promijeniti? Da li ste razgovarali sa premijerom ili potpredsjednikom partije koja je programski zacrtala crnogorsku crkvu?
Otišao sam da razgovaram sa premijerom, ali nažalost, ispostavilo se, da sam toga dana preko puta sebe imao samo potpredsjednika partije. Sva naša argumentacija, sve naše dobronamjerne molbe imale su za cilj prevazilaženje razlika i podjela. Mi smo, kao oštećena, ugrožena (tim Predlogom zakona) strana nudili kompromisna rješenja. I što je posebno važno, djelovalo mi je da premijer razumije i da ima namjeru da se potrudi da se rješenje pronađe. Kad su, kasnije, u gluvo doba noći, odbili naš amandman – amandman koji je bio satkan od poštovanja zakona i propisa ove države – tada mi je postalo jasno, da sam razgovarao sa potpredsjednikom partije, a ne sa državnikom.
Gospodin Marković je imao istorijsku priliku te noći, da iskorači iz partijske sjenke, i da nam izađe u susret. Ne nama kao instituciji, nego tolikim građanima, pravoslavnim vjernicima. Onako kako je promišljao, recimo, u vezi sa barskim čempresima, mogao je i morao je da promisli i te noći. Ali, očigledno potpredsjenik ima predsjednika, a predsjednik se zanosi nekakvom “obnovom crkve”, čime najdirektnije krši Ustav ove zemlje i radi nešto što nijedan normalan političar u Evropi ne radi.
Da li ste ikada imali ponudu crnogorskih vlasti da odvojite Mitropoliju crnogorsko-primorsku od Beogradske patrijaršije? Ako jeste, šta je zauzvrat nuđeno?
Niti sam je imao, niti bih ikada bio učesnik takvih pregovora. Nekada, u srednjem vijeku, kada je hrišćanstvo bila vjera vladara, pa na neki način i njihova politička ideologija, dešavalo se da državnici učestvuju u uređenju crkvenog poretka. Ali ni tada se oni nijesu jedini pitali, niti su oni, ma kako da su bili pobožni, nametali crkvi svoja rješenja. Ne kažem da i među njima nije bilo ljudi koji su vršili nasilje nad crkvenim poretkom, ali to su bile rijetke istorijske situacije kojima se crkva uvijek odupirala.
Kad su u pitanju ljudi koji vode sekularnu državu, ljudi čija je zvanična opcija građanska ideologija, i koji su prije svega deklarisani ateisti, ja sa njima mogu i treba da sarađujem, moramo da se međusobno uvažavamo. Ali da oni sa mnom prave državu, ili ja sa njima crkvu – to je van svake pameti!
Načelo sekularnosti, koje je ovdje ustavna obaveza, najbolje štiti i jednu i drugu stranu od bilo kakvih nepromišljenosti, i sada i u budućim vremenima.
Po svemu sudeći, ključni problemi sa zakonom su u prelaznim i završnim odredbama koje se bave mogućom revizijom vlasništva nad imovinom. Da li je tačno da ste upravo uz prećutnu saglasnost ove vlasti od 2000. godine uknjižili najveći dio imovine koja se sada vodi na Mitropoliju?
To nije tačno. Većina crkvenog vlasništva – kako crkvene zemlje tako i crkvenih objekata – uknjiženo je u zemljišne knjige, po zakonu ove ili prethodnih država, mnogo prije tog vremena o kom pričate. A tada smo, prije dvadesetak godina uknjižili jedan broj crkvenih objekta, koji su od prethodne komunističke vlasti bili pogrešno registrovani ili neupisani, a bilo je jasno da se radi o objektima u našoj mirnoj i savjesnoj državini. Nedostatak titulara bio je prouzrokovan neurednim katastarskim stanjem u velikom dijelu cijele Crne Gore, a ne nekom specifičnošću tih crkvenih objekata.
To uknjiženje nije vršeno ni uz čiju “prećutnu saglasnost” i to je jedna od najvećih dezinformacija koje Vlada lansira u javnost ovih dana. Pomenuta uknjižba je izvršena po tada važećem zakonu i na taj način se knjižila imovina i drugih pravnih lica, pa čak i države. Kod istih institucija i po istom zakonu.
Čak smo 2008. prošli čitav jedan sudski postupak pred Upravnim sudom Crne Gore, baš na temu tih uknjiženja. Učesnik tog postupka bilo je i Vladino Ministarstvo finansija. I dobili smo pravosnažne presude u korist Mitropolije. Zato priče o nepravilnoj uknjižbi crkava doživljavam kao najgnusniju laž, kada ta priča ide iz Vlade. A potom je zdravo za gotovo prenose neupućeni ljudi i mediji.
S obzirom na sve izneseno, tvrdim da je danas teško naći u Crnoj Gori dokumentovaniju validnost uknjiženja od one koju mi imamo baš za te objekte i imovinu.
Da li je u tom periodu i neka imovina preknjižena sa Beogradske patrijaršije na Mitropoliju? U kakvom je odnosu imovina koju potencijalno možete da izgubite ovim zakonom sa onom koju biste potencijalno mogli da dobijete restitucijom koju tražite?
Nije bilo preknjižavanja imovine sa Beogradske patrijaršije na Mitropoliju. Kada je pitanje odnosa između crkvene imovine koja je ugrožena novim antizakonom i one koju su konfiskovali komunisti, mogu reći da ih, osim zajedničkog porijekla, vezuje i isti zločin. Revolucionarna pamet koja za jedini argument ima nasilje. Onu su oteli stari komunisti u ime revolucionarnih ideala, a ovu njihova ideološka djeca koja niti znaju šta je crkva, niti je poštuju, i koji imaju lažnu predstavu o Pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori, želeći da je podrede svojim privatnim i partijskim interesima pod firmom države i domovine.
Domovina se brani poštovanjem pravnog poretka, a ovo što su sad izglasali upravo je prava bomba u pravni poredak Crne Gore. A sve u ime zaokruženja, navodno, ”crnogorskog identiteta”. Kao da žele da poruče da je pljačka – naš identitet. Možda njihov, jednog malog, uskog kruga ljudi na vlasti, ali ne i ovog naroda. Ako je to bilo državno, kako je to od njihovih prethodnika oduzimano od crkve za državu?
Oni ne shvataju da je neko, za dušu predaka, za napredak, za pokoj…odlagao sve što je imao i ostavljao, ne popovima, ne državi, ne partijama…nego Bogu i crkvi. I vidim ja šta njih svrbi. To što je neko tog Boga vidio baš u crkvi, među ikonama, svijećama, u molitvama – a ne u državnoj kasi, među privilegijama i ucjenama. I sad bi oni da preinače volju davno upokojenih ljudi, i da im učitaju, ucrtaju kako su oni svoje priloge ostavili državi, a ne crkvi kao nesebičnoj bogočovječanskoj zajednici.
Nosite li žal na predstavnike ostalih vjerskih zajednica zbog toga što se nisu solidarisali sa Vama, izuzme li se učtivi predlog barskog nadbiskupa da se o zakonu još malo popriča?
Ruku na srce, i rimski papa, i barski nadbiskup, kao i predstavnik Kotorske biskupije na skupštinskom odboru – bili su više nego jasni. Tražili su da se dijalog produži i primijetili da nije dobro što se u zakon o vjerskim slobodama utrpavaju imovinska pitanja. To je principijelno i okosnica naših prigovora.
I sad imate situaciju da se u Crnoj Gori, zakon koji se tiče crkava, donosi mimo volje i preporuke tih istih crkava, odnosno dvije najstarije tradicionalne konfesije ovdje, diskriminatorski manipulišući sa njima sklapanjem temeljnih ugovora suprotno ovom zakonu, koji bi morao da važi za sve.
Što se tiče drugih vjerskih zajednica, moram reći da su mi na srcu izjave nekoliko mladih ljudi, koji jesu politički aktivisti, ali koji su imenom i prezimenom, kao muslimani, povezali i istakli jasan ljudski i demokratski princip – “Ako nijesam spreman da branim crkvu, kako ću onda sjutra braniti džamiju”? A vidite, ja lično sam učestvovao u odbrani jedne džamije u Beogradu, od bezumnog nastraja nekih mladih ljudi…pa onda svakako znam šta pričam kad o tome govorim, kao što je od nas nagrađeni Zlatnim likom Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca, Iso Mahmutović branio crkvu na Lovćenu.
Ali, sve su to prezreli naši vlastodršci. Sama im se nudila opcija da izrade zakon koji bi sve ljude ujedinio. Međutim, izabrali su zavade i diskriminaciju Srpske pravoslavne crkve, najbrojnije u Crnoj Gori.