Znam ga od početka rata i svjedok sam koliko je pomagao ljudima. Kako neka humana agencija, samo je pitao kome šta treba, nabavljao i odnosio u kuće. Imao je tada samo 23-24 godine. Bio je blizak s predsjednikom Vlade RBiH, dr. Hasanom Muratovićem, pratilac, i ovaj mu je dozvoljavao da to malo ratnih državnih resursa – auto, nešto para, paketa – koristi da nekome nešto pomogne. Nikada Safeta Aljovića nisam vidio tužnog. Nikada. Uvijek široki osmijeh – raduje se čovjek što vidi čovjeka.

I za profesora, doktora Muhameda Zlatara, u vijestima o smrti ističe se da je bio dekan Građevinskog fakulteta, a mi opet ističemo njegovo nešto ljudsko koje bi moglo stati u jednu rečenicu: Zlatar zlatne duše. Predavao je predmet Oblast konstrukcije. Moraš biti konstruktivan u sebi da bi studentima znao prenijeti konstrukcije. Koliko god je bio otvoren za studente, toliko je bio zatvoren za javnost. Stari kov profesora: samo posao, studenti, fakultet – ništa javnost. Malo toga ćete na internetu naći o profesoru Zlataru, a velika priča bi bila, da ju je ispričao, kako je obavio tehnički prijem Starog mosta nakon nove izgradnje. Da, samo on je mogao biti predsjednik komisije koja je odlučivala o toj čudesnoj konstrukciji: kako možeš potpisati da je sve OK s mostom koji kao da uopšte na zemlji ne stoji. Čudesni profesor, čudesni most, čudesa konstrukcija.

Goran Gerin je bio pjevač, sjajan, a onda – toga se sjećam – na iznenađenje svih, hladno, lagano napustio binu, estradu, karijeru, slavu i otišao u pravnike, advokate. I tamo nevjerovatno uspješan, no odluka da se odrekne  lakoće zvjezdanog života i posveti teškom i odgovornom poslu pravnika, advokata samo govori o kakvom karakteru se radi. Pokojni Dača Popović, pjevač, vazda mi je govorio da je Goranovo odustajanje bilo velika šteta za sarajevsku, jugoslovensku muzičku scenu. Bio je lijep čovjek; utakmica je to bila među curama, ko je ljepši – Čola ili Gera... a slični u mnogo čemu.