Žene u jednoj srpskoj firmi bile su obilježene crvenom trakom oko ruke u danima menstruacije, što je bio znak da su u tom periodu manje produktivne. Nevjerojatna je priča o tome kakva sve poniženja i mobing preživljavaju žene širom Srbije, ali i Balkana pa čak i svijeta, na svom radnom mjestu.
Ovo je zapravo samo jedno od potresnih svjedočanstava o potlačenosti žena u Srbiji, koje su hrabro u publikaciji “Žene govore” objavile autorice iz Udruženja za radna prava žena “Roza” iz Zrenjanina – Vesna Đorđević, Milica Lupšor i Željka Jorgić Đokić. One su ispisale stranice teških radnih iskustava, kako svojih tako i mnogih drugih radnica širom Srbije.
Ona ističe da najveći broj žena koje nisu željele da govore su upravo one koje pored nehumanih uvjeta rada imaju ili su imale i problem nasilja u porodici.
Crvene trake po naređenju šefice
Priča koja je obilježila i u najvećoj mjeri šokirala je ona o ženama koje su morale da nose crvene trake oko ruke kada su imale menstruaciju kako bi se na taj način obilježilo da su manje produktivne.
Kako se zaposlila u drugoj firmi, nije željela javno da govori o kojem je gradu i firmi riječ, da ne bi ponovno dobila otkaz.
„Najgore je što je čitav ritual “obilježavanja” naredila žena koja je bila šefica, kako bi na taj način “ostvarila uštedu firmi i dobila bonus” – priča Lupšin i dodaje da u tom slučaju sam poslodavac nije znao za to, pa je i šefica dobila otkaz nakon toga.
Prenosimo dijelove ove publikacija u kojima su opisani najdrastičniji slučajevi izrabljivanja žena u Srbiji.
“Ljeti kao u paklu, zimi kao u hladnjači”
Prve žene koje su sa njima željele da podjele svoje svoja iskustva na radu bile su radnice male tekstilne fabrike u Zrenjaninu. Njih 13 je u jednoj smjeni šilo firmiranu odjeću, za šta poslodavac nije imao licencu.
„Ljeti nije htio da dozvoli korištenje rashladnih uređaja, pa je u hali bio pakao, a zimi nije uključivao grijanje. Morale smo da šijemo u zimskim jaknama, da pušemo u prste, kako bismo mogle bar malo da se zagrijemo“ – navodi se u publikaciji i dodaje da su te žene sve to trpile i radile.
Još skandaloznije je to što ih je gazda držao zaključanima, jer se plašio inspekcije i nije želio da se zna da proizvode jakne koje su bez licence i bilo kakve kontrole kvaliteta.
„Pošto je kasnio sa platom, pitale smo ga kada će je dobiti, a on nam je rekao da će nas iznenaditi posle Nove godine, da se odmorimo i da smo slobodne do 8. januara“ – ispričale su zaposlene autoricama publikacije. Prvi radni dan u novoj godini osvanuo i jeste osvanuo sa iznenađenjem, ali veoma neprijatnim: umjesto plate, radnicama poštom stižu koverte sa radnim knjižicama.
Bile su ljute i otišle su do firme, ali on im je izbacio lične stvari ispred vrata, na ulicu, i nije im dozvolio da uđu u pogon.
„Odlučile smo da potražimo pomoć od institucija u gradu, prijavile smo policiji, inspekciji rada, ali vlasnik je zatvorio firmu na tom mjestu i iznajmio novi prostor, pa pod drugim imenom ponovo započeo proizvodnju – navode one dalje i zaključuju da nikada nije imao bilo kakve sankcije, a sudski postupak koje su pokrenule prije tri godine još nije završen.
“Voze nas u kamionima, zbijene k'o da smo stoka”
„Voze nas u kamionima zbijene k’o da smo stoka, nekada spuste ceradu, pa unutra bude zagušljivo, ljeti pravi pakao, a zimi nosimo deke da bi se umotali i zaštitili od hladnoće. Rad na njivi nije lak, ljeti upeče sunce, pa padamo po njivi od toplote, nekada neke poslove radimo i po kiši, po hladnom vremenu, snijegu… Na jednom imanju smo skupljali mrkvu, a gazda je sa sinom stajao na traktorskoj prikolici i na nas koje čitav dan u čučećem položaju skupljamo mrkvu urlaju ako pokušamo da se na trenutak uspravimo. Kao robovi, šutile smo i tješile se da će i to proći – ispričala je druga žena autoricama dodajući da je sada napokon dočekala kakvu takvu penziju.
Završila u Hitnoj, pa dobila otkaz
Bila je sretna kada su je primili u jednom lancu pekara jer je čula da su korektni i da uplaćuju i zdravstveno i penziono.
„Poslije probnog rada odmah sam potpisala ugovor o radu na neodređeno vrijeme. U proljeće sam počela da radim, bilo je naporno, šetali su me po radnjama gdje fali neka radnica, gotovo da nisam imala slobodan dan, ali iako već u godinama, nisam se dala i radila sam zajedno sa tim mladim ljudima, sa nekima se i zbližila. Ako bi neka tura peciva izgorjela, to su nam davali za topli obrok, a radnici kojoj se desilo to, oduzimali su od plate. A onda sam uvečer 26. avgusta počela da krvarim i završila sam u Hitnoj. Javila sam se šefu radnje gdje sam u tom trenutku radila, sve sam mu objasnila, a on mi rekao da ne mislim o poslu, i samo ozdravim, pa ćemo se čuti. Bio je početak septembra kada sam otišla na kontrolu, ali su u bolnici odbili da me prime, jer mi zdravstvena knjižica nije ovjerena. Platila sam pregled, i otišla do Direkcije, kako bih provjerila i zamolila da isprave grešku. Ali tamo sam dobila rešenje o prestanku radnog odnosa, na moj zahtjev, i to sa datumom 30. jul. Rekli su da oni ne mogu ništa, pošto sam sama dala otkaz!
Otkaz čistačici zbog hlača
„Ja sam radila kao čistačica i dobila sam otkaz jer sam nosila pocijepane hlače. Morala sam, imam dvije kćerke, i bilo mi je važnije da njima kupim, nego sebi. Pošto sam samohrana majka, od moje plate smo jedva sastavljale kraj sa krajem, i nije mi ni na pamet palo da ću zato što nosim stare hlače mojih kćerki dobiti otkaz. Da su mi bar rekli, ja bih nekako kupila i sebi, snašla bih se nekako, a sada smo socijalni slučaj.
Preko zadruge, pa agencije, bez prava na porodiljsko
„Iako sam već više od deset godina u jednom javnom poduzeće, još uvijek nisam primljena za stalno. Radila sam na određeno, preko Omladinske zadruge, na Ugovor o povremeno-privremenim poslovima, a zadnjih godinu dana radim preko jedne agencije, koja ima ugovor sa mojom kompanijom. Nema godišnjih odmora, bolovanja, plata mi je manja od plate kolega koji su primljeni za stalno. Kada sam ostala u drugom stanju, nisam imala porodiljsko bolovanje, a nisam bila sigurna ni da će me vratiti na posao kada moje dijete bude moglo da ide u jaslice. Vratili su me, i ja sam još uvijek tu, bez bilo kakve garancije da me, kada dođem u neke godine, neće otpustiti. Priča se i da će sve one koje su starije od 45 godina dobiti otkaz i uzeti mlađe. I bez obzira na to što naša kompanija posluje sa velikim profitom, ne žele da nas prime da radimo do penzije, jer postajemo „matore“ za rad sa strankama, a ima nas preko 1.000 koje radimo na ovaj način. Šta ćemo mi onda, ko će nas primiti, i čemu da se nadamo?
Svakodnevne uvrede i prijetnje otkazima
„U početku je sve bilo u redu, ali sam sve češće ostajala duže, odlazila sam na posao ujutro, a vraćala se kasno uvečer. I nedjeljom sam morala da idem da radim. Vlasnik firme je povećavao obim posla, ali nije povećavao i broj nas koje radimo. Za svaku grešku nam je oduzimao dio plate, pa često nisam dobivala ni minimalac. Topli obrok, regres i putne troškove nije isplaćivao, mada smo sve potpisivale da smo ih primile. Za godišnji odmor smo imale najviše sedam dana, a ostatak smo radile, dok je gazda vodio sate kao da smo još na odmoru. Gotovo svakodnevno trpimo verbalne napade. Nema radnice koja bar jednom nije otplakala zbog uvreda i ponižavajućih riječi našeg gazde. Stalno prijeti otkazima, i radimo pod velikim pritiskom i u strahu.
Nasilje na poslu, nasilje kod kuće
Da su žene sa teškim uvjetima rada nerijetko i žrtve porodičnog nasilja svjedoči i primer žene koja zbog muževljeve torture dugo nije mogla da radi bilo kakav posao.
„Udala sam se, i pet godina živjela kao taoc u kući mog muža. Bio je ljubomoran i nije mi dao da radim. Razboljela sam se, pa od moje 26. godine pijem lijekove za smirenje. Na nagovor mojih sestara sam počela da prodajem kokice na ulici. Bilo je i hladno, i kiša, i snijeg, i toplo. Muž je pristao, ali sam imala određeno do kad moram da se vratim, pa sam dobivala batine kada zakasnim. Međutim, on je ostao bez posla i počeo je da radi zajedno sa mnom. Kada smo skupili pare, napravili smo kolica, pa smo mogli malo da se zaštitimo, i tada mi je svanulo.