U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa (RSE) razgovaralo se o tome kakvi su odnosi između njemačke kancelarke Angele Merkel i srpskog predsjednika Aleksandra Vučića.
Sagovornici su bili dva inostrana eksperta za Balkan – Florian Biber, profesor Južnoslovenskih studija na univerzitetu u Gracu i Bodo Veber, analitičar Vijeća za demokratizaciju politike iz Berlina.
Bilo je riječi o tome da li je Vučić forsirajući ideju o razmjeni teritorija između Srbije i Kosova okrenuo leđa Njemačkoj koja je izrazito protiv mijenjanja granica na Balkanu, šta je bilo na posljednjem sastanku Merkel – Vučić u Njujorku, da li je Vučić u vrijeme potpisivanja Briselskog sporazuma prihvatio zahtjev Njemačke da se dijalog Priština – Beograd mora završiti priznanjem Kosova, pa je poslije odustao od tog obećanja, zašto je kancelarka Merkel do sada stalno prelazila preko Vučićevog autoritarnog načina vladanja i da li se to sada mijenja, kakav je stav Njemačke prema Vučićevom zahtjevu da rješenje za kosovski problem mora biti takvo da svaka strana dobije po nešto, kao i o tome da li kancelarka Merkel još uvijek računa na Vučića.
Omer Karabeg: Aleksandar Vučić se godinama hvalio svojim dobrim odnosima sa njemačkom kancelarkom Merkel. Gospođa Merkel ga je često primala pa se mogao steći utisak da je gospodin Vučić njen favorit među balkanskim političarima. Da li je to još uvijek tako?
Bodo Veber: Tačno je da se između kancelarke Merkel i predsjednika Vučića razvio jedan specijalni odnos, ako bih mogao tako da se izrazim, nakon što je gospođa Merkel 2011. godine postala vodeća figura u rješavanju statusnog konflikta između Kosova i Srbije. Taj odnos je bio uslovljen preokretom politike Srbije prema Kosovu i potpisivanjem Briselskog sporazuma aprila 2013. godine.
Okvir dijaloga između Beograda i Prištine bio je uglavnom određen od strane kancelarke Merkel i Berlina. Poruke koje su prethodile tom sporazumu bile su jasne, prije svega izjava gospođe Merkel da je vrijeme mijenjanja granica na Balkanu prošlo. Podsjetio bih da je Ivica Dačić, u to vrijeme premijer Srbije, u intrevjuu NIN-u rekao da je Srbija 10 godina lagala da je Kosovo srpsko, da se Kosovo ne može povratiti i da se treba koncentrisati na sudbinu kosovskih Srba. To je bio kontekst u kome se razvio specijalni odnos između kancelarke Merkel i gospodina Vučića.
Međutim, dolaskom Federike Mogerini na funkciju visoke predstavnice za spoljnu politiku dijalog Beograd – Priština upao je u krizu – da bi u posljednjih godinu i po dana došlo do spinovanja dijaloga i vraćanja srpske pozicije prema Kosovu na vrijeme prije potpisivanja Briselskog sporazuma. Uz podršku nekih faktora na Zapadu, kojima nije stalo do stabilnosti Zapadnog Balkana, Vučić je počeo da forsira ideju o razmjeni teritorija. Tako da odnos Merkel – Vučić nije više ono što je bio.
Favorit ili partner?
Florian Biber: Ne vjerujem da je Vučić ikada bio favorit gospođe Merkel. On je samo partner u rješavanje jednog od ključnih pitanja u regionu, a to je odnos između Srbije i Kosova. On se je ponudio kao mogući partner, a Njemačka se ponadala da bi Srbija pod Vučićem mogla da bude pouzdan partner. Mislim, međutim, da je njemačka vlada danas razočarana Vučićem. Prije svega zbog njegovog zalaganja za promjenu granice, jer je Njemačka najžešći protivnik takvih rješenja. Na tom pitanju sukobili su se stavovi dvije zemlje.
S druge strane, problemi sa demokratijom u Srbiji su svake godini sve vidljiviji i sve ih je teže ignorisati. Mislim da je Njemačka svjesna, mada se to ne izražava javno, da situacija u Srbiji nije ohrabrujuća i mislim da postoji sumnja u Vučićevu spremnost za rješavanje problema Kosova. Da zaključim, Vučić nikada nije bio favorit, ali je bio bolji partner od drugih i odnosi su sigurno bili bolji u prvim godinama Vučićeve vladavine nego što su to danas.
Omer Karabeg: Vučić se nedavno sastao sa Angelom Merkel u Njujorku tokom zasijedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Poslije sastanka Vučić je izjavio da je to bio ne samo korektan, već i dobar razgovor o tome kako treba da izgleda dijalog između Beograda i Prištine nakon što Kosovo dobije vladu. Sa njemačke strane nije bilo nikakvog saopštenja. Šta je u stvari bilo na tom sastanku?
Florian Biber: Teško je procijeniti, ali na takvim sastancima se pričaju i neprijatne stvari. Zanimljivo je da je dnevni list Informer, koji je jako blizak Vučiću, objavio da se taj sastanak održao čak prije no što se dogodio. U režimskoj štampi u Srbiji sastanci Vučića sa svjetskim liderima reklamiraju se kao Vučićev veliki uspjeh, bez obzira šta se tamo priča. Vjerovatno je na sastanku u Njujorku njemačka poruka Srbiji bila da prestane da se zalaže za promjenu granice.
Posljednjih godina u politici prema Kosovu Srbija ide sve više unazad – u vrijeme kada je Vuk Jeremić bio ministar inostranih poslova i kada je Srbija po svaku cijenu nastojala da spriječi međunarodno priznavanje Kosova. Ta politika je destruktivna. I, naravno, onda je došlo do uvođenja carine na proizvode Srbije pod vladom Ramuša Haradinaja. Ta negativna dinamika, za koju i Srbija snosi odgovornost, sigurno je bila tema razgovora u Njujorku.
Slaba kopija Miloševića
Bodo Veber: Računajući na slabosti Zapada Vučić je mislio da će mu proći politika razmjene teritorija. I Milošević je pokušao da iskoristi slabosti Zapada da bi sproveo svoju politiku, pa smo vidjeli kako se to kobno završilo za regiju, a najviše za Srbiju. I u Miloševićevom i u Vučićvom slučaju to je bilo taktiziranje bez strategije.
Ako je Vučić mislio da može da promijeni poziciju Njemačke i cjelokupne Evropske unije, onda je loše procijenio. Pokazalo se da je Vučić slaba kopija Miloševića, da se njegova politika svodi na taktiku i na spinovanje i da on nema dugoročnu strategiju. To je opteretilo njegove odnose sa Angelom Merkel koja mu je prije godinu i po u zatvorenim razgovorima rekla da prestane sa crtanjem mapa.
Vučić je, međutim, nije poslušao. Dakle, odnos gospodina Vučića sa gospođom Merkel se pogoršao zbog njegovog pokušaja podrivanja njemačke pozicije, ali on je i dalje ostao vezan za Nemačku, jer Berlin ima ključnu ulogu u dijalogu Beograd – Priština.
Omer Karabeg: Zanimljivo je da je kancelarka Merkel prije ovog sastanka u Njujorku primila u zvaničnu posjetu premijerku Srbije Anu Brnabić. Do sada su zvanične posjete bile rezervisane samo za Vučića. Da li možda Merkel traži zamjenu za Vučića, kao što je svojevremeno u Vučiću našla zamjenu za Tadića koji nije bio spreman da uđe u dijalog sa Prištinom? O tome su spekulisali neki njemački mediji.
Bodo Veber: Ne bih pridavao značaj tim spekulacijama. Gospođa Brnabić je premijerka, gospođa Merkel takođe – tako da je to bila samo jedna redovna posjeta. Kada je gospođa Brnabić kao osoba iz nevladinog sektora ušla u vladu, ako je iko imao iluzija da će ona nešto promijeniti, grdno se prevario. Ona se ništa ne razlikuje od politike Vučića i Srpske napredne stanke.
Florian Biber: Mislim da je kancelarka Merkel nezadovoljna zato što nema nikakvog napretka u rješavanje odnosa Kosovo – Srbija, ne vidi se nikakvo svjetlo na kraju tunela. Naravno, za to ne snosi odgovornost samo Srbija, ali način na koji Srbija u posljednje vrijeme pristupa Kosovu i Albancima samo pogoršava odnose između Beograda i Prištine. Skorija istraživanja javnog mnjenja pokazuju da je za građane Srbije Kosovo postalo najvažnije pitanje. To je čudno zato što Kosovo nema mnogo veze sa svakodnevnim životom ljudi. Zbog toga u istraživanjima javnog mnjenja to pitanje godinama nije bilo na vrhu liste prioriteta. To što je sada Kosovo postalo najvažnije pitanje rezultat je namjernog podizanja tenzija – i to se sigurno vidi u Berlinu. Njemačkoj nije jasno da li Vučić stvarno želi poboljšanje odnosa sa Kosovom o čemu stalno priča. Mislim da u Njemačkoj danas postoji ona ista vrsta razočarenja Vučićem kakva je prije osam godina bila prema tadašnjem predsjedniku Tadiću. Vučić je danas jedini partner zato što u Srbiji ne postoji jasna politička alternativa, ali to ne znači da će ga Njemačka i dalje bezuslovno podržavati.
Omer Karabeg: Ko savjetuje kancelarku Merkel kad je u pitanju Srbija? Ko joj je preporučio Vučića?
Bodo Veber: Niko ga nije preporučio. Pozicija gospodina Vučića u Srbiji je dominantna i na osnovu toga je uspostavljen odnos sa gospođom Merkel. Srbiji je stavljeno do znanja da ako hoće u Evropsku uniju mora riješiti konflikt sa Kosovom, a rješenje ne može biti drugačije nego da Srbija prihvati realnost i na osnovu toga uspostavi odnos sa Kosovom. To je bila osnova koju je Vučić prihvatio, a ona je podrazumijevala da nema promjene granica i da dijalog treba da vodi ka nekoj vrsti priznanja Kosova.
Uostalom, ulazak u dijalog sa Kosovom 2013. godine i potpisivanje sporazuma sa drugom stranom, koja se zvala Republika Kosovo, značilo je prihvatanje realnosti da je Kosovo izgubljeno za Srbiju. Osnova specijalnog odnosa koji se razvio između gospođe Merkel i gospodina Vučića nije bilo nikakvo favorizovanje ličnosti, nego jedna principijelna politika.
Kosovo važnije od demokratije
Omer Karabeg: Zašto je kancelarka Merkel do sada stalno prelazila preko Vučićevog autoritarnog načina vladanja? Nije moguće da nije vidjela kako Vučić guši demokratiju u Srbiji.
Florian Biber: U prvih nekoliko godina Vučićeve vlasti, ne samo Angela Merkel, nego i drugi političari na Zapadu, uključujući i bivšeg i budućeg austrijskog kancelara Sebastijana Kurca, smatrali su da se to uglavnom može ignorisati. Oni su ovako rezonovali – to je Balkan, tamo sve malo drugačije funkcioniše nego kod nas, ali Vučić je prozapadno orijentisan, on je partner, on želi u Evropsku uniju.
Međutim, kroz razgovore sa zapadnim diplomatama stekao sam utisak da oni sve više shvataju da je problem demokratije u Srbiji dublji, da je kriza ozbiljnija, da nisu ugroženi samo neki elementi demokratije, nego demokratski sistem u cjelini.
Srbija je danas mnogo manje demokratska zemlja nego što je bila prije osam godina. Za zapadne diplomate nije više tajna da vladajuća stranka i njen predsjednik sistematski uništavaju nezavisne institucije i nezavisne medije. Zapadni zvaničnici su to dugo ignorisali zato što im je bilo najvažnije da se riješi kosovski problem. To je bilo pogrešno zato što jedna nedemokratska vlada ne može sklopiti ugovor sa Kosovom koji će biti trajno prihvaćen. Zbog takvog odnosa Zapada prema Vučiću opozicija u Srbiji postaje sve više antievropska, jer Evropsku uniju identifikuje sa Vučićem.
Sada je pitanje kako iz toga izaći. Kada razgovarate sa zapadnim diplomatama oni će vam reći – Vučić ima toliku podršku u Srbiji i toliku nadmoć nad opozicionim strankama da je teško čak i razmišljati o nekoj alternativi. Mi moramo da sarađujemo s onim ko je na vlasti – kažu oni. Ali bez obzira na to Evropska komisija, Njemačka i druge zemlje morali bi biti otvoreniji u svojim kritikama Vučića. Taj preokret još nisam vidio ni u Njemačkoj, ni u Evropskoj uniji.
Bodo Veber: Njemački zvaničnici su vidjeli šta se dešava sa demokratijom u Srbiji, jer je to nešto što se ne može ne vidjeti. U to sam se lično uvjerio u razgovorima s njima. Ne vjerujem da je to bila benevolentnost prema Vučiću u smislu – tako je to na Balkanu. To sigurno nije način razmišljanja u Berlinu. Mislim da je 2016. i 2017. godine postalo jasno da je Vučićeva autoritarna vladavina u Srbiji ozbiljan problem. Onda je došlo do zaokreta dijaloga o Kosovu u pogrešnom pravcu, pa se Berlin morao angažovati na sprječavanju katastrofe koju bi razmjena teritorija značila za Srbiju, Kosovo i cijelu regiju.
Nije bilo vremena da se Berlin, a samim tim i Evropska unija, ozbiljnije pozabave Vučićevim načinom vladanja. Tome je doprinijelo i ponašanje bivših zvaničnika Evropske unije, poput Johanesa Hana, bivšeg komesara za proširenje, koji je otvoreno pokazao da mu nije stalo do slobode medija i političkog pluralizma u Srbiji. Uvjeren sam, međutim, da smo sada u fazi resetovanja i vraćanja dijaloga u prvobitni okvir realne politike Srbije prema Kosovu.
S druge strane, neće se još dugo čekati da Evropska unija počne ozbiljno da vrši pritisak na Srbiju zbog gušenja demokratije. Problem je što u Srbiji imamo hronično slabu i autodestruktivnu opoziciju, ali mora se reći da je to rezultat i potpunog ignorisanja predstavnika opozicije od strane evropskih zvaničnika. Ako opozicija u ovom trenutku ne predstavlja ozbiljnu alternativu u Srbiji, čini mi se da veliki dio odgovornosti za to snosi i Zapad.
Opsednutost teritorijom
Omer Karabeg: Vučić stalno govori da rješenje za kosovski problem mora biti takavo da obje strane ponešto dobiju. Bez toga, kako on kaže, nema normalizacije odnosa. Mislite li da Njemačka prihvata tu njegovu poziciju?
Florian Biber: Sporazum treba da bude takav da svaka strana može da ga predstavi kao neku vrstu uspjeha. Niko ne očekuje da će sporazum između Beograda i Prištine jednoj strani dati sve, a drugoj ništa. Ali kad Vučić to kaže, to zvuči kao da se on zalaže za teritorijalno rješenje, da Srbija dobije teritoriju. Mislim da je to pogrešno.
Slažem sa stavom Njemačke i Evropske unije da je ideja teritorijalnog razgraničenja opasna. Pitam se da li je Vučićev cilj da nešto dobije država Srbija ili da nešto dobiju Srbi na Kosovu, da zaštiti Srbe na Kosovu. Jer, ako dođe do promjene granice, veliki dio kosovskih Srba i dalje će živjeti na teritoriji Kosova. O tome u Srbiji niko ne govori.
Još od devedesetih godina u Srbiji se smatra da je teritorijalno proširenje najveći nacionalni interes. Nisu bitni Srbi van Srbije – već teritorije. Debata u Srbiji se i dalje vodi na osnovu premise da je Kosovo sastavni dio Srbije, mada je svakom realnom čovjeku jasno da već 20 godina Kosovo nije pod kontrolom Srbije i da ogromna većina stanovnika Kosova ne želi da živi u Srbiji.
Od početka devedesetih Srbija nikada nije ponudila neko realno rješenje za Albance na Kosovu. Srpska strana, naravno i kosovska, mora da definiše šta je njen krajnji cilj. Od Vučića još nismo dobili nijedan signal, nijednu poruku iz koje se vidi da uopšte zna šta mu je cilj. Govori samo o racionalnoj politici, da se ona ne može bazirati na mitovima – i sve u tom stilu. Sve je to lijepo, znamo da čita Maksa Vebera, ali ne znamo da li ima neki racionalni i logični cilj.
Bodo Veber: Priča o tome da konačni sporazum Beograda i Prištine mora biti klasični sporazum o rješavanja konflikata u kome obje strane moraju da se nađu negdje na sredini – čista je manipulacija. To je jasna izdaja prvobitnog okvira političkog dijaloga na koji je Srbija pristala 2013. godine i na osnovu toga gradila odnos sa gospođom Merkel.
Kao što sam već rekao to je bio pokušaj da se koristeći slabosti Zapada izađe iz okvira realne politike i izbjegne prihvatanje činjenice da je Kosovo za Srbiju izgubljeno. To Njemačka nije mogla da prihvati, jer je to bilo podrivanje uloge Njemačke i kancelarke Merkel u uspostavljanju dijaloga Beograd – Priština.
Kad se govori o tome šta Srbija može da dobije, ne može se razgovarati o statusnom pitanju. Tu nema nikakvog kompromisa, to vrijeme je prošlo. Konačni sporazum podrazumijeva priznavanje realnosti da je Kosovo izgubljeno. U tom pogledu Srbija nema šta dobiti i za to je najviše sama kriva. Gdje Srbija može da dobije? Može da dobije u rješavanju bilateralnih sporova kao što su pitanje nestalih, sukcesija i zaštita Srpske pravoslavne crkve i njene imovine na Kosovu, što bi imalo veliki simbolički značaj.
Normalizacija znači priznanje Kosova
Omer Karabeg: I na kraju, mislite li da kancelarka Merkel i dalje računa sa Vučićem kao sa nekim ko može da isporuči rješenje kosovskog problema sa srpske strane?
Florain Biber: Ne znam da li ona računa na Vučića, možda se više nada da će biti neki rezultat, ali to ćemo uskoro vidjeti kada počne novi krug pregovora. Inače, mislim da na srpskoj strani ne postoji nijedna ozbiljna politička snaga koja bi prihvatila da se pregovori završe priznanjem Kosova kao nezavisne države. Može se to zvati i normalizacija odnosa, ali to bi moralo biti na kraju pregovora.
Nažalost, do sada nismo vidjeli ozbiljne, hrabre političare u Srbiji, uključujući i Vučića, koji bi bili spremni da kažu – Kosovo je nezavisno, to je realnost. Oni misle da je nepriznavanje realnosti najbolja taktika i u tome je Vučić vrlo uspješan.
On govori Zapadu da je realan, da je pragmatičan, da ne vjeruje u mitologiju, da želi racionalno rješenje, ali ne nudi nikakvo realno rješenje. Imam utisak da on ne nudi rješenje zato što mu prolongiranje pregovora nudi zaštitu od kritike za gušenje demokratije, kojoj bi bio izložen kada bi bilo postignuto konačno rješenje.
Bodo Veber: Mislim da nije pitanje da li kancelarka Merkel računa na Vučića. On je predsjednik Srbije i glavna figura u Srbiji. S druge strane, iz moje perspektive gledano, autoritarni sistem koji ne počiva na institucijama koje su do kraja razorene, može biti izuzetno krhak. Makar izvana izgledao vrlo stabilan. Mislim da Njemačka treba to imati na umu.
Jer, ako uporedimo današnju situaciju u Srbiji sa onom kakva je bila 2012. godine, tada su u Srbiji postojale kakve-takve institucije, mada ni politika tadašnjeg predsjednika Tadića nije bila ni blizu toliko demokratska kao što je on pokušavao da je prikaže.
Ali, postojala je neka politička alternativa, kakva god ona bila, koja je mogla da preuzme vlast od vladajuće garniture. U ovom trenutku, ako bi sadašnja vlast iznutra implodirala, ne znam da li postoji politička snaga koja bi mogla preuzeti vođenje zemlje. I to zaista ozbiljno zabrinjava. Ako su posljednjih pet-šest godina neki zapadni akteri tolerisali autoritarnu transformaciju u Srbiji zarad rješavanja kosovskog problema i neke lažne stabilnosti regije i Srbije, bojim se da je taj razlog izgubio smisao.