Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni, ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična.
Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.
Jesu li sve bosanske valije zatvorene, protjerane ili pobijene? I čitava njihova svita. A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drukčije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano. Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke. Kad jedna guka otpadne, izraste druga, možda grđa. Ne možete bez nas, kažu nam, razbojnici bi se namnožili, neprijatelj bi nas napao, nered bi u zemlji nastao. A ko drži ovu zemlju, ko je hrani, ko brani? Narod. A oni nas globe, kažnjavaju, zatvaraju, ubijaju. I još natjeraju naše sinove da to čine. Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate. Njih je malo, nas je mnogo. Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te žgadije ne bi bilo. I učinit ćemo to, braćo moja satrvena, čim odrastu pravi ljudi koji neće dopustiti da im vampiri sjede za vratom.
Tvrđava, 1970.
Za vlast se sve čini, a posebno ovdje. Gasi se pravda, gasi se majčina i očeva suza, samo zato što smetaju. A kome smetaju. Smetaju onima na vlasti. Selimović je prije tačno 48 godina u svom velikom romanu sažeo misli o vlasti. Vlasti koja drži one kojima vlada u toru. A onoga koji iskoči, uništava, ubija.
– Ako hoćeš da znaš kakva je neka država i njena uprava, i kakva im je budućnost, gledaj samo da saznaš koliko u toj zemlji ima čestitih i nevinih ljudi po zatvorima, a koliko zlikovaca i prestupnika na slobodi. To će ti najbolje kazati – misli su Ive Andrića u njegovoj Prokletoj avliji.
Koliko je samo prijestupnika na slobodi, koliko je samo zlikovaca na slobodi, čak i na mnogim važnim funkcijama u državi, a koliko li je nevinih raljama rešetaka? Davor Dragičević i Suzana Radanović, otac i majka ubijenog Davida, su bačeni iza rešetaka, nasilno. Majka je puštena, otac je još u zatvoru. Njih dvoje privode zbog straha, zbog neljudskosti, zbog toga što svega ovdje ima, ali fali onoga napotrebnijeg – pravde. Dokle god pravda ne zavlada, iza hladnih rešetaka će se naći oni najneviniji.
Ostalima je svakako samo jedno važno. Biti u toru. A ovi drugi će vladati torom!