Ove godine je 75. obljetnica događaja koji se nikad nije ni dogodio, a imao bi važnu ulogu i utjecaj na historiju – riječ je o bombardiranju Auschwitza.
Veliki dio židovske zajednice smatra sa su saveznici mogli, i trebali, no radi indiferentnosti prema židovskoj patnji i antisemitizma, nisu to učinili. Benjamin Netanyahu je 1998. godine u logoru smrti rekao kako “jedino što je bilo potrebno jest bombardirati tračnice. Saveznici su bombardirali ciljeve u blizini, zašto im je ovo bio problem?”.
Prema njegovom mišljenju uništavanje krematorija bilo je i više nego izvedivo i to uz minimalan trud s obzirom da su već bombardirali obližnje vojne ciljeve.
Zašto je bio problem baciti par bombi na krematorije. Jedno od objašnjenja jest da je na visokim instancama odlučeno da se Židove prepusti njihovoj vlastitoj sudbini.Tu je tezu u svom eseju artikulirao i David Wyman u knjizi “Why Auschwitz Was Never Bombed”, koja je kasnije ubačena i u knjigu iz 1984. “The Abandonment of the Jews”.
Wyman tvrdi kako je to moralni neuspjeh na plećima saveznika koji se nisu obračunali s mukom Židova. Ovaj stav, kojeg zagovaraju kroničari koji se bave politikom spasenja, dugo je bila neosporna. Tek je nekoliko godina kasnije izronilo nešto dokaza koji su ponovno raspirili diskusiju, posebno serija eseja objavljena 2000. pod naslovom “The Bombing of Auschwitz: Should the Allies Have Attempted It?”.
Tvrdili su kako bi zračni napadi bili neprecizni s te visine a neefikasni ako se izvode s niže visine. Kao i to da bi bombardiranje uključilo visoke rizike za pilote radi njemačke defenzive, a nanijelo bi minimalno štete na krematorije koji su dobrim dijelom bili podzemni.
Bombardiranje bi ubilo više ljudi no što bi uništilo krematorija, a da bi se tračnice vrlo brzo obnovile. Oni koji su zagovarali bombardiranje, piše The Daily Beast, su ignorirali kompleksnosti sakupljanja informacija, loše vrijeme, i dugotrajne prelete preko neprijateljskog teritorija.
Trebalo je sedmicama skupljati informacije, a na kraju svega SS bi pronašao drugi način da realiziraju svoj cilj o ostvare “konačno rješenje”. Tome treba nadodati da su nacisti ionako gurali agendu da saveznici vode “židovski rat”, i zapravo je jedini način na koji se moglo spasiti preostale Židove bilo to da se što prije oslobodi Europu generalno.
Debata je visila o koncu percepcije. S vojnog gledišta pitanje je glasilo “kako se o tome uopće moglo promišljati”, a s moralnog “kako se o tome nikada ozbiljno nije promišljalo”. Elie Wiesel s mnogo strasti govorio je o tome kako su oduševljeni bili zatvorenici kada su čuli da je bombardiran Buna-Monowitz tvornički kompleks pri Auschwitzu, makar se time riskirao i njihov život. No, saveznička pobjeda nad silama osovine na kraju je rezultirala oslobađanjem Auschwitza i samog Elie Wiesela.