Novinari emisije Provjereno iz Hrvatske, objavili su prilog o 16-godišnjoj Mirsadi. djevojčici koja se umjesto da misli o izlascima i dečkima brine o tome kako prehraniti porodicu. Iako Mirsada ima samo 16 godina svi možemo naučiti nešto ponešto od nje.
Mirsada Hadžić vozi traktor, ore, kosi, vodi brigu o kravama, konjima. Nema izbora. Otac je bolestan, a majka ne može sve sama. Ono što tu djevojku izdvaja od drugih jest to što ona u svojoj žrtvi za porodicu ne vidi baš ništa posebno. Njezina je priča došla do lokalnih novinara, a video u kojem Mirsada kroz suze stidljivo govori kako joj je jedina želja jednom u životu da vidi more ganuo je regiju. Zahvaljujući dobrim ljudima njezina će se želja uskoro ispuniti. No sva mora ovoga svijeta mijenjala bi Mirsada za zdravlje svoga oca.
Mirsada obavlja teške fizičke poslove kako bi pomogla prehraniti porodicu jer nakon nekoliko operacija na srcu njezin otac to više ne može, a od mamine plaće u pilani nemaju dovoljno za lijekove i hranu. ”Prvi put sam za traktor sjela s pet godina. ”Došao je period kada se kupilo sijeno i ja sam trčala uvijek za traktorom i otac je rekao da uđem u traktor. Ja sam ušla i samo volanom upravljala”, ispričala je Mirsada.
Glavna u polju još od osnovne škole
Od toga trenutka, kaže otac Mirsad, nije mu dala mira. On svojoj mezimici nikada nije znao reći ne. I tako je, čim je mogla do gasa i kočnice, Mirsada traktor vozila sama. ”Najbolja je na gasu i u vožnji. Tu je najbolja. Daj joj traktor i hajd’ od nje i ona će cijeli dan. To voli raditi”, kaže njezin otac Mirsad Hadžić.
U trećem razredu osnovne škole Mirsada je već bila glavna u polju. Znala je sve poslove u poljoprivredi, kosila je, orala, obavljala sjetvu. U ljetnim mjesecima posla ima najviše. No ove godine puno je kiše, a uz kišu i problema, pa su s košnjom morali stati već nakon nekoliko metara.
Srećom, Mirsada i njezin otac uigran su tim i nema tog problema koji ne mogu riješiti. Pokazao joj je sve u životu, naučio ju je sve što zna, kaže. Od sebe joj i ime dao, a Mirsada ko Mirsada. ”Emotivna sam jako osoba i kad se radi o mom ocu i kad me nešto učio, uvijek moram zaplakati”, govori Mirsada.
Svaka sekunda može biti presudna
Sve suze ovoga svijeta ne bi mogle isprati brigu koja se sručila na Mirsadina leđa. Prije deset godina živjeli su nekim drugim, lakšim životom. Onda je došla poplava i sa sobom odnijela cijeli urod kukuruza. Kredite je bilo sve teže vraćati, a tatu Mirsada stres je stajao zdravlja. Završio je na prvoj u nizu teških operacija srca.
Dokotri su rekli da mu je svaka sekunda važna jer njegovo srce radi samo dvadeset posto. To je spoznaja s kojom se nekako, kaže Mirsada, naučila živjeti, ali briga zato nije ništa manja. ”Ako ne budem znala, neće mi imati ko objasniti. Ako se pojave neki novi poslovi, ja to neću znati, neće mi on moći pokazati”, kaže ova 16-godišnjakinja.
Ono što je nekada bilo samo dječja igra život je pretvorio u obvezu. Dok se otac Mirsad borio za život, ona i majka Hamida borile su se da porodici osiguraju hranu. ”Ona u školi, ja orem. Ona dođe iz škole, ja dođem kući praviti jesti, a ona ode orati umjesto mene. Tako smo se ja i ona na smjene mijenjale”, priča Hamida Dedić Hadžić.
Nikada, kaže majka Hamida, Mirsada nije rekla da ne može ili neće. Nikada se nije požalila da joj je teško. ”Kad izađeš na ulicu, svima je smiješno kad vide dijete, curicu da ore. Djeca se smiju. Na primjer, ima tu i žena koje se isto meni smiju”, ispričala je Mirsadina mama.
Smijali su se i kada se prije četiri mjeseca zaposlila u obližnjoj pilani kao jedna od samo četiri žene. No život ne pita, kao ni računi za skupe lijekove i pretrage koje njezin Mirsad mora svako malo obavljati. Zato su jednu po jednu prodali svih deset krava koje su imali. Sada je u staji samo jedna koju su dobili prije nekoliko dana kao donaciju, a i ona je Mirsadina briga.
Svaki dan obitelj strepi
Sva mora ovoga svijeta mijenjala bi Mirsada za zdravlje svoga oca, za samo jedan dan u kojem ne bi strepili hoće li ga dočekati skupa, kao porodica. ”Bojim se da će nestati jednom s ovoga svijeta, da će poslovi svi ostati na meni. Ako se nešto pokvari, neće njega biti. Mama se ne razumije u to, ja sama moram. Falit će mi sve njegovo, sve njegove riječi i to”, govori Mirsada.
Jednoga dana sve nas to čeka, rastanak bez povratka, trenutak u kojem će za budućnost ostati samo uspomene i ono što su nas naučili, prenijeli nam kao neprocjenjivi dar. ”Ja sam dijete sa šesnaest godina koje je naučilo nešto u životu, nešto korisno, dok drugi još nisu. Naučila sam cijeniti život, poštovati druge i sve to”, kaže Mirsada. U svakom svom postupku i svemu što radi, ova djevojka to i potvrđuje.