Vijesti
Umro je Idriz Saltagić, novinar, književnik i publicista U njegovim elegičnim pjesmama, osjećala se ogromna ljubav prema Bosni I Hercegovini
# Facebook

Sa tugom sam primila vijest o smrti Idriza Saltagića, novinara, književnika, publiciste, a prije svega dobrog čovjeka i prijatelja.

I kako to obično biva, kada se desi smrt, čovjek ostaje nijem. Bez riječi. Tišina priča, a u duši je prigušeni krik. Ipak, osjećam ljudsku potrebu da se kroz pisanu riječoprostim od našeg dragog Idriza.

Iako sam i prije imala priliku da čitam Idrizova književna djela i slušam njegovu poeziju na pjesničkim večerima, ovog divnog čovjeka sam upoznala bolje tek prije desetak godina. Često je posjećivao našu BIH dopunsku skolu u Londonu u kojoj većdugo godina radim.

Rado se odazivao svim našim priredbama, kulturno-umjetničkim večerima, skupovima škola…

Oduvijek je bio rado viđen gost , kako među našim učenicima, tako i među njihovim roditeljima.

Volio je djecu, rado ih je posjećivao i u učionici i često držao poetski čas. Naši učenici su imali veliku sreću, ne samo da čitaju njegovu poeziju, nego da i “uživo” upoznaju našeg poznatog pjesnika. Darivao im je ne samo knjige, nego i svoje dragocjeno vrijeme, ljubav, pažnju…

Kada jedna ljudska duša ima toliko topline i širine, onda ne postoje starosne granice, a Idriz je znao sa svim generacijama.
Imali smo mnogo toga zajedničkog. Volio je svoju rodnu Banja Luku svim svojim srcem, a mene je ovaj grad na obali Vrbasa podsjećao na najljepše studentske dane. U svojoj dugogodišnjoj radnoj karijeri bavio se i prosvjetnim radom, pa nam je i to bilo zajedničko.

Ali ono najvažnije, bila je ljubav prema pisanoj riječi. Nama, manje afirmisanim pjesnicima, bio je ogromna podrška i jak “vjetar u leđa”.Iako je iza sebe imao dugogodišnju novinarsku karijeru i mnoštvo objavljenih književnih dijela, bio je veoma skroman. Svakog prijatelja od pera je poštovao, bez obzira da li je bio poznat ili nepoznat u književnim krugovima. Naravno, poštovanje je bilo obostrano. Osjećala sam da ne postoje mali i veliki pjesnici, nego male i velike pjesme. One koje brzo nastanu i nestanu poput duge i one koje žive i pobjede vrijeme.

U njegovim elegičnim pjesmama, osjećala se ogromna ljubav prema Bosni I Hercegovini, prema rodnom gradu za kojeg ga je vezalo djetinjstvo, mladost i najplodnije godine u novinarskoj karijeri.

Nažalost, svoju Banja Luku je morao napustiti u toku rata, ali Banja Luka nije izišla iz njegovog srca. Obale Vrbasa i Sahat-kula ostat će njegova vječna inspiracija, bez obzira što su ga od domovine dijelili kilometri i kilometri.
Jedan naš poznati pisac je u jednom od svojh djela rekao, “Vrijeme ne liječi rane, ono ih samo prikriva”. Tako ni vrijeme nije dopustilo zaborav prema rodnoj grudi i voljenom gradu na Vrbasu u duši vječnog sanjara, ali godinima je zavolio i London u kojem je živio. Uz zemlju rođenja, imao je i zemlju koja mu je pružila utočište u doba kada je u BiH bijesnio rat.

U Temzi je tražio izgubljeni Vrbas, Big Ben je je podsjećao na Sahat-kulu, Hyde Park na zelenilo šeher – Banjaluke, toliko opjevane u pjesmama, a londonski mostovi na mostove na zelenom Vrbasu. Pjesnici nikada ne miruju, nikada ne znaš kada će se u tvom srcu i glavi, sasvim iznenada roditi, dogoditi ugledati svjetlo dana nježni stih. Dogoditi i zabilježiti trenutak, a ostati da živi cijelu vječnost.

Tako su nastale mnogobrojne nove pjesme i izdana nova djela za njegovog života u Velikoj Britaniji, te još više obogatile njegovo pjesničko stvaranje. Ostale su predivne pjesme o najmilijima iz njegove porodice. Svom rodnom gradu u amanet je ostavio sebe i svoje životno djelo koje ostaje bezvremensko i besmrtno. A Banja Luka, ta krajiška ljepotica opjevana u sevdalinkama, oduvijek je imala velikane pisane riječi. Idriz je bio jedan od velikih.

Ono što će mi najviše ostati u sjećanju je obilježavanje njegovih 70 godina života i 50 godina novinarskog i književnog rada koje je upriličeno u prostorijama Abbey Centra, gdje održavamo nastavu za učenike BiH dopunske skole London. Bio je veliki prijatelj BHCUK asocijacije i naše škole i veoma mi je drago što smo uspjeli da mu se makar djelimično odužimo za sve što je učinio za nas.

O ovom događaju su pisala mnoga novinarska glasila, između ostalih i “Bosanska pošta” koja je tada izlazila u Švedskoj, a čiji je dopisnik bio.

Učestvovao je na mnogobrojnim sajmovima knjiga, na književnim konkursima i pjesničkim susretima o kojima smo često razgovarali. Bio je član Drustva pisaca u BIH, Pen kluba u Londonu i Senjskog književnog ognjišta u Senju u Hrvatskoj.

Njegova stvaralačka energija nikada ga nije napuštala, pa čak i u zadnjim mjesecima života. Kada smo ga zadnji put posjetili u martu ove godine, i dalje je imao ideje i fabule za nove priče i stihove za nove pjesme. Tada, na tom zadnjem susretu, imali smo privilegiju da pogledamo njegove stare foto- albume. U mnoštvu tih starih, požutjelih fotografija koje svjedoče o nekom drugom vremenu, mogla sam da vidim i djelićnjegovog bogatog, dvadesetogodišnjeg novinarskog života u doba dok je radio kao urednik i novinar za Radio- Banja Luku i “Glas”. Susreti sa drugom Titom i najpoznatijim ličnostima iz kulturnog i sportskog života tog doba, dovoljno govore o njegovoj bogatoj, životnoj priči.

Oduvijek je bio veliki borac i stvaralac, čovjek vedroga duha i optimista.

Nažalost, bitku sa bolešću je izgubio. Iza njega ostaje njegov lik i njegovo djelo koje ne smijemo zaboraviti. Ostaju prekrasna sjećanja i fotografije, koje će nas stalno podsjećati na sve ono što je nesebično uradio za našu BiH zajednicu.

Rahmet njegovoj duši, a porodici želim uputiti iskreno saučešće i dovoljno snage da prebrode teške trenutke i njegov nenadoknadiv gubitak.
El-Fatiha

FACE TV vijesti u vasem email inboxu. Prijavite se na FACE Newsletter.