Vijesti
Djevojčica iz Novog Travnika skočila u smrt zbog vršnjačkog nasilja, "dječija tuča" ne postoji Roditelji su, kako tvrde, o svemu upoznali i učiteljicu, ali informacije, kako je to utvrdila inspekcija, očito nikada nisu stizale do direktora i pedagoga škole koju je pohađala preminula djevojčica.
#
Roditelji djevojčice su u izjavama za medije kazali kako je njihova kćerka bila žrtva psihičkog zlostavljanje kolegica iz razreda do te mjere da je na samu pomisao odlaska u školu djevojčica dobivala temperaturu, odnosno, da je više izostajala nego bila u školi.

Roditelji su, kako tvrde, o svemu upoznali i učiteljicu, ali informacije, kako je to utvrdila inspekcija, očito nikada nisu stizale do direktora i pedagoga škole koju je pohađala preminula djevojčica.

Sve je trajalo pet godina, a eskaliralo je u februaru ove godine, kada je pedagog škole pozvao roditelje na razgovor zbog samoozljeđivanja, nakon čega su posjetili i psihijatra koji je potvrdio da je uzrok svega škola. Djevojčica je dobila i potrebnu terapiju, ali, najcrniji scenario niko nije mogao ni zamisliti.

Međutim, ono što nije nekome problem, kao ministru obrazovanja Bojanu Domiću, koji je za travničke medije kazao da "smo svi svjedoci da dolazi do kontakata koji nisu primjereni, između djece, ali da to ne mora značiti da se radi o vršnjačkom nasilju", za psihologe i ljude od struke i te kako jeste i rani je alarm za poduzimanje preventivnih aktivnosti i kažnjavanje svakog pojedinca.

Podsjetimo, u Zenici je prije šest godina ugašen i mladi život 11-godišnjeg dječaka Haruna Mujkića koji je nakon kobnog udarca preminuo u školskoj učionici, a to je bio samo jedan od alarma da kontakti koji nisu primjereni mogu često dovesti i do smrtnog ishoda, direktno ili indirektno.

U razgovoru za Klix.ba psihologinja i kbt psihoterapeutkinja pod supervizijom Lejla Salčinović-Šaćirović ističe da se nasilničko ponašanje, odnosno, vršnjačko nasilje uči te da se može kontrolirati.

"Splet različitih okolnosti i faktora dovode do razvoja nasilnog i agresivnog ponašanja kod djece. To su primarno naučena ponašanja koje dijete usvaja kroz učenje po modelu posmatrajući agresivna ponašanja roditelja jedno prema drugom, prema ljudima iz njihove okoline kao i prema samoj djeci. Također nedovoljna posvećenost, nadzor i briga roditelja plodno su tlo za razvoj neadekvatnih oblika ponašanja kod djece. Nedosljednost roditelja u korigovanju dječijeg neprihvatljivog ponašanja, te popuštanja pred dječijim neopravdanim zahtjevima, djetetu se šalje poruka da neadekvatnim ponašanjem može ostvariti svoje ciljeve što se kasnije reflektuje i u odnosu s cijelom okolinom (škola, poslovni odnosi, emotivni odnosi, itd.)", govori naša sagovornica te nastavlja:

"Školsko okruženje također može biti potkrepljivač razvoja nasilnog ponašanja ako se ne uloži trud za stvaranje osjećaja kohezivnosti unutar grupe (razreda), ako izostaje uzajamno poštovanje između učenika i nastavnika, ako postoji odsustvo autoriteta u odnosu nastavnik-učenik. Nasilnici imaju potrebu za potpunom dominacijom unutar grupe, kao i izraženu potrebu za moći. Ne poštuju socijalne norme, krše pravila i sukobljavaju se s osobama koje bi im trebale biti autoritet, skloni su ljutnji, te teško podnose frustrirajuće situacije i stanja. Za žrtve obično biraju osobe koje su fizički slabije, mlađe, povučenije i pasivnije od njih."

Naglašava da djeca vrlo često zbog osjećaja srama i bojazni od stigmatizacije ne prijavljuju vršnjačko nasilje, niti roditeljima niti nadležnima u školi. I kada se nasilje prijavi, sam proces rješavanja problema teče sporo, dijete biva dodatno traumatizirano čestim pozivima za svjedočenja što kod djeteta izaziva veliki nivo stresa i ostavlja posljedice koje moraju biti tretirane terapijama različitih vrsta.

"Vršnjačka nasilja u školama su, nažalost, sve češća. Tome doprinosi neadekvatni odnosi unutar same porodice, zanemarivanje od strane roditelja, pretjerana izloženost agresivnom sadržaju kroz medije bilo koje vrste. Jako je bitna temeljna edukacija kako roditelja tako i školskog kadra o ovoj temi. Od izuzetne je važnosti adekvatno i pravovremeno reagovati na svaki znak koji upućuje na potencijalno prisustvo zlostavljanja. Ne smije postojati ni minimalan nivo tolerancije za nasilje niti opravdanja tipa 'to je dječija igra'. Neophodno je razvijati osjećaj povjerenja između roditelja i djece, te nastavnika i djece. Potrebno je konstantno naglašavati da dijete nije krivo ako je žrtva nasilja, te ohrabrivati dijete da govori o svemu što ga muči ne minimizirajući važnost niti jednog problema ili situacije na koje se dijete požali", kazala je Salčinović-Šaćirović za Klix.ba.

Školsko nasilje se, prema njenim riječima, neće potpuno iskorijeniti, ali se može značajno smanjiti ako se za takva ponašanja budu izricale adekvatne kazne svim odgovornim licima, te će to ujedno svim potencijalnim nasilnicima biti jaka poruka i opomena za buduća ponašanja.

"U svakom slučaju, prevencija je najbolji lijek, a kada se i pored toga dese slučajevi nasilja, država mora imati spremne adekvatne mjere i sankcije koje će žrtvama probuditi osjećaj povjerenja i sigurnosti u nadležne institucije", dodaje naša sagovornica.

U slučaju nasilja u školama potrebno je poduzeti aktivnosti koje uključuju žrtvu, porodicu, nastavnike i pedagoge te druge nadležne institucije.

"Treba reagovati i na najmanji znak promjene ponašanja, raspoloženja, te se ne smiju nikako zanemarivati pritužbe zlostavljanog, a kamoli zataškavati ih", zaključila je Salčinović-Šaćirović.

Za smrt Haruna Mujkića iz Zenice niko nije odgovarao, a neće odgovarati ni za smrt djevojčice iz Novog Travnika jer takav je zakon. Međutim, postavlja se pitanje, još koliko slučajeva nasilja s tragičnim ishodom se treba dogoditi u Bosni i Hercegovini da bi nadležne institucije, škole, nastavni kadar i svi drugi pojedinci uključeni u obrazovni proces direktno i indirektno, poduzeli prave korake i sankcionisali "dječije igre" koje u nekim drugim očima izgledaju kao životne traume i teror.
FACE TV vijesti u vasem email inboxu. Prijavite se na FACE Newsletter.