Vijesti
Bivši ukrajinski ambasador u BiH i Hrvatskoj – Oleksandr Levchenko – za "Face.ba" piše o trenutnoj situaciji u Ukrajini. Prenosimo crtice iz njegovog ratnog dnevnika
Ekskluzivno za FACE: Levchenko otkriva tajni dogovor Putina i Lukašenka!
"Bijavši usamljen pred opasnosti pobjede opozicije, Lukašenko je sklopio ugovor sa moskovskim đavolom."
"Lukašenka Kremlj opet pritišće i ne zna se šta će se na kraju desiti."
#

"Malo ko obraća pažnju kakvu je ulogu odigrala Bjelorusija u vršenju ruske agresije na Ukrajinu... tačnije uloge nepriznatog predsjednika u Evropi – Aleksandra Lukašenka, koji je omogućio ulazak ogromnog broja ruske vojske na svoju teritoriju, koja je navodno došla da održi zajedničke vojne vježbe, da bi kasnije žurno prešla ukrajinsko-bjelorusku granicu 24. februara ove godine i bila glavni promotor vojnog udarca na glavni grad Ukrajine.

Kijev je stalno komunicirao sa službenim Minskom, o opasnostima ruskog upada preko bjeloruske teritorije na teritoriju nezavisne države, članice i osnivačice UN-a i drugih međunarodnih organizacija. Minsk je stalno uvjeravao da nema šanse da ruska vojska može izvršiti invaziju na Ukrajinu preko bjeloruske teritorije. Ipak, Lukašenko i njegovo okruženje podlo su lagali, da bi 24. februara 2022. godine zabili Ukrajini nož u leđa. Ruska je vojska krenula u napad na Ukrajinu od najbliže granične tačke prema Kijevu, a to je samo 150 kilometara. Tako su za dva-tri sata ruski vojnici bili u okolini Kijeva, što je jako otežalo opću vojnu situaciju u Ukrajini. Ruska vojska koja je napadala iz pravca bjeloruske granice potpuno je uništila gradić Borodjanku i većinski srušila gradove Irpinj i Gostomelj. U Buči su izvršena masovna ubistva civilnog stanovništva i zločin genocida. U teškim mukama je samo u Buči ubijeno više od 420 ukrajinskih civila. Najviše ratnih zločina napravila je 64. motorizirana brigada ruske vojske, koja je ranije bila locirana u šumama Dalekog istoka Ruske Federacije. Vladimir Putin je ovu postrojbu nagradio gardijskim odličjem jer su počinili masovno uništenje Ukrajinaca.  

Službeno, bjeloruska vojska nije sudjelovala u vojnom napadu na Ukrajinu, ali postoje podaci o vojnicima dobrovoljcima koji su se priključili ruskoj vojsci. Sa bjeloruskih je aerodroma polijetala ruska avijacija i tako bombardirala Kijev; također je sa bjeloruskog prostora Ruska Federacija gađala ukrajinske ciljeve krstarećim i balističkim raketama. Ukrajinska je strana jako ljuta zbog takvog ponašanja službenog Minska.

Međutim, svoj najvažniji zadatak – zauzimanje ukrajinske prijestolnice – Kremlj nije uspio ostvariti iako je u Kijev došao veliki broj ruskih elitnih postrojbi: padobranci i snage posebne namjene. Oni nisu uspjeli ostvariti postavljene ciljeve. Zato je Kremlj odlučio da ih povuče nazad na bjelorusku teritoriju, da bi ih kasnije prebacio na bojišnicu – na Donbas, gdje prvih mjesec i po dana nisu imali nikakvog vojnog uspjeha. 

Bjeloruski lider Aleksandar Lukašenko vodi ovu zemlju od daleke 1994. godine, kad je na prvim predsjedničkim izborima osvojio predsjednički mandat. Jedino su ovi izbori klasificirani kao demokratski od strane EU, Vijeća Evrope i OESS. Poslije je Lukašenko još pet puta proglašavan predsjednikom zemlje, ali to zapadni svijet nije prihvatao. Od samog početka svoje političke karijere, on se uvijek zalagao za jačanje odnosa sa Ruskom Federacijom... ali njegovi su ciljevi različiti od onih iz 1994. pa do 2000. godine; do 2020. godine postavio je drugačije ciljeve nego tih prethodnih godina. Sada su na redu i treći.

Devedesetih godina, na čelu Ruske Federacije bio je Boris Jelcin. Lukašenko je sebe smatrao mlađim i sposobnijim političarem koji bi u zajedničkoj državi, koju bi činile Rusija i Bjelorusija, imao više šansi da osvoji glasove ruskog biračkog tijela. On je stvarno mogao pobijediti bilo kojeg moskovskog konkurenta na eventualnim zajedničkim izborima.

Situacija se kardinalno mijenja 2000. godine, kad je predsjednikom Ruske Federacije, nakon Borisa Jelcina, postao Vladimir Putin. On u prvim godinama svog vladanja još uvijek nije bio tako moćan, ali je uvijek bio preambiciozan. Putin je sa ruskom političkom elitom postigao dogovor da bi on bio bolji kandidat za šefa zajedničke države od Lukašenka. Zašto bi Bjelorus bio na čelu ogromne države koja ima 90 posto ruskog kapaciteta... Tako od 2000. do 2002. godine Moskva ne forsira temu ujedinjenja. Oficijelni Minsk je također shvatio promjenu u razmišljanju Kremlja. Aleksandar Lukašenko dao je kompromisno rješenje: da predstavnici Moskve i Minska svaki drugi mandat budu na čelu zajedničke države, na što je Putin odgovorio da razumije ogromnu razliku u razmjeru i ekonomskim snagama ovih dviju država. Jednostavno je rekao da ne treba komplicirati situaciju i neka Bjelorusija postane regija Ruske Federacije. Takvo nešto Aleksandar Lukašenko nije planirao i on se polako počinje distancirati od 'gvozdenog zagrljaja' Kremlja.

Minsk, u odnosu na Rusiju, pokušava voditi izbalansiranu politiku, čijia je smisao deklarativno potpuna saradnja i integracija, kao i realno očuvanje samostalnosti i svojih nacionalnih interesa. Tada je počela velika igra mačke i miša, a svima je jasno ko je ko. Putina je to povremeno previše nerviralo i tada je on u Lukašenkovom okruženju pokušao da formira lobi koji je odan Moskvi. Lukašenko bi, kad bi saznao ko iz njegovog okruženja igra za ruske interese, odmah skidao te s dužnosti i pravio novi krug lojalnih ljudi. 

Kremlj ponovo počinje muljati s novim ljudima, počinje ih potkupljivati i sada je na potezu Lukašenko, koji također mijenja takve ljude. 

Situacija se kardinalno promijenila 2020. godine, kada je Lukašenko, šesti put zaredom, krenuo u osvajanje predsjedničkog mandata; iz utrke je eliminirao niz lidera opozicije proglasivši sebe pobjednikom. U Minsku i većim gradovima opozicija je organizirala jaki protestni val. Sve što je bilo političko u prijestolnici – ozbiljno je pomjerilo tlo! I tu je Moskva, u zadnji čas, pružila ruku pomoći uz uvjete: potpuna zavisnost Minska od službene politike Kremlja. Bijavši usamljen pred opasnosti pobjede opozicije, Lukašenko je sklopio ugovor sa moskovskim đavolom. 

Putin sada želi da Bjelorusija otvoreno stupi u rat s Ukrajinom, a Lukašenko shvata da je ovo put u propast, tako da sve dosad manevrira i ne ulazi sasvim otvoreno u rat. Kremlj ga opet pritišće i ne zna se šta će se na kraju desiti. Ako Lukašenko ne izdrži pritisak i krene u vojnu avanturu, to će za njega biti krvavi kraj – bez pobjede."

 



Ostali članci
FACE TV vijesti u vasem email inboxu. Prijavite se na FACE Newsletter.