Na današnji dan 2017., svoju životnu borbu izgubila je Azra Kolaković, poznatija kao Donna Ares, koja se dugi niz godina borila protiv opake bolesti koju je uspjela pobijediti dva puta. Svojim primjerom Azra nam je pokazala s koliko snage se čovjek može boriti s ovom bolešću, samo ako tako odluči. Nije se dala, no, na žalost u 41. godini izgubila je najvažniju bitku, onu za život. Iza nje je sotala porodica i vjerni fanovi koji je se i danas često prisjete komentarom ispod posljednje fotografije na društvenim mrežama.
– E moja Donna… Gledam tvoje slike… Kako si se samo borila lavice moja … Žao mi je što nisi uspjela… Uvijek sam te voljela… Tvoji hitovi vječno će da žive.. Počivaj u miru Božjem lavice – samo je jedan od komentara iskod posljednje fotografije na Instagramu.
Donna Ares, iako teško bolesna i iscrpljena, samo dva mjeseca prije smrti s publikom je podijelila da se razvodi od svog supruga Džavida Ljubovicija, a taj potez mnoge je iznenadio. Ona je tada uz poruku u kojoj navodi da je sve gotovo između njih objavila fotografiju na kojoj je crvenom bojom precrtala njih dvoje. Čak ni na njenoj smrtovnici porodica nije navela njegovo ime.
Pet mjeseci poslije Donnine smrti prvi put je viđen i Džavid, za vrijeme promocije duetske pjesme „Hej živote druže“ koju su snimili Džej i Boban, a tom prilikom je izjavio kako pjevačici ništa ne zamjeri, kao i da je uvjeren da ona nije mislila ništa loše.
– Kada čovjek dođe u fazu gdje je svjestan da odlazi, ne treba mu zamjerati na to što kaže. Pa tako nisam ni ja, jer je to ipak sama ona znala, to je bolest. Mi koji nismo prošli kroz to ne možemo pričati o tome, ali ona i ja smo prošli kroz razne faze i znamo u našim srcima da nikada ništa loše ne mislimo o našem braku. Ne zamjeram joj ni na čemu, jer znam da u dubini duše nije mislila ništa loše. Pogotvo kada to ode na mozak i glavu, to sve ode u drugi pravac – ispričao je tom prilikom za Blic Džavid i time dao odgovor na glasine da su htjeli da se razvedu poslije pet godina braka.
Tokom razgovora nam priča kakve su bile prognoze ljekara i zbog čega se odlučila na potez da se vrati u porodičan dom u Bihaću gdje je provela posljednja dva mjeseca života:
– Još u aprilu ljekari u Danskoj rekli su koliko će živjeti. Bukvalno su u dan pogodili koliko je preostalo života. Njena jedina želja nakon tog saznanja bila je da te posljednje dane provede sa familijom i kod kuće. Nije bilo više načina za lječenja ili bilo šta, pa je tako preminula u kući. Samo joj se smanjila težina, pa su joj ljekari davali određene lijekove. Nije imala bolove, pa se možda na taj način nije mučila – ispričao je kompozitor.
U posljednjem intervjuu za magazin „Azra“ iz 2014. godine Donna je govorila o Džavidu, njihovoj ljubavi i podršci koju su upućivali jedno drugom, kao i o svom zdravstvenom stanju kroz koje je prolazila u tom periodu.
– Džavida sam izbacila iz kreveta nakon ovog drugog ciklusa hemoterapije. Moram sama spavati, preosjetljiva sam na mirise, gužva mi je… i reko’ hajd’ ti, Džavide, lezi sam. Ipak, ujutro mu se ušunjam u postelju po koji zagrljaj i komad ljubavi. Grli on mene tako jutros i govori: “Evo me k’o da spavam sa Šabanom Šaulićem” – priča nam Azra i crče od smijeha. Smijemo se i mi, nespremni na ovakav humor.
Kako si uopće shvatila da si bolesna? Karcinom u početnim fazama ne boli.
– Najprije se pojavio neobičan umor. Jednostavno sam bila umorna, klonula, sve mi je bilo teško. Neke obične, dnevne, obaveze… da napravim krevet ujutro, postale su prava mora. Nije mi se dalo. Konstantno sam osjećala pospanost i umor. Mislila sam da imam opravdanje za to, jer smo radili sve vrijeme, stalno smo bivali na putu, pjevali, svirali.
Razmišljala sam da se to meni hronično nakupilo i da kao sad to moram odjednom odležati. I to je za mene bilo uredu. Neću ništa raditi, vrijeme je za odmor i tačka. Međutim, to je potrajalo. Dođe mi sestra (Alma op.a) sa sinom Dinom… Dino koji je, Dino hej, samo ime govori, vragolasti mali dječak – i tetka umjesto da divlja s njim po stanu, mora malo leći, jer jednostavno nemam snage. I tad sam, naprosto, shvatila da moja opravdanja više nemaju uporište. To je, dakle, bio prvi pravi simptom koji sam ja neko vrijeme negirala.
A kad se to dešavalo? Sad smo u novembru, koliko je trebalo da dođeš u ovo stanje?
– U suštini, sve se brzo odvijalo. Umor mi je počeo sredinom ovog ljeta. Sve je to pratio gubitak kilograma. Ja sam jela dovoljno i previše, ali sam nestajala. Nema te. Vidim kad se šminkam da nije to više to. Oči su previše upale. Ja sam htjela da postignem savršenu tjelesnu težinu, pa svaka žena tome teži. Trenirala sam, hranila se zdravo i puno sam ulagala u to. I to me na neki način spasilo, da lakše sad ovo podnesem. Sreća da sam smršala, jer da sam ostala u onoj debeloj fazi, imala bih manje kondicije za ovo što sada moram podnositi. Krivo mi je sad što svi negiraju taj moj trud pa kažu: “Eto je, mršavila je, postala premršava i na koncu oboljela.” Nije to tako, to nije uzrok.
Naravno da to ne može biti uzrok.
– Ovo što me snašlo ne nazivam bolešću. Ovo nije bolest, ovo je stanje. Veoma loše stanje. Kao što postoji drugo stanje, ovo je neko loše stanje koje moraš da počistiš ako ikako može i ako nije prekasno. Ipak, ja se pravim kao da je ovo sve u početnoj fazi, takav imam odnos prema svome stanju. Dakle, ne pravim se kao da mi nije ništa, to je nemoguće. Ipak, vjerujem da još mogu sve da popravim. Jako vjerujem u medicinu. Neki ljudi su me odgovarali od hemoterapije, objašnjavajući da je jednako razarajuća kao kancer. Ja najbolje znam koliko je hemoterapija agresivna. Možda je nju moguće zaobići u nekim fazama, ali ja sam u takvom stanju u kojem medicina mora upotrijebiti svoja najsnažnija sredstva za napad.
Vjeruješ i svojim ljekarima?
– Bezuvjetno. Oni kad uđu u moju sobi i kažu šta nam je sljedeće raditi, ja znam da je to ono što je najbolje za mene. Vrlo je važno vjerovati svojim ljekarima, zbog psihološkog kapaciteta vlastite odbrane. Um može pobijediti tijelo, a tijelo um nikada.
Sasvim je izvjesno da si potpuno svjesna svog fizičkog stanja, odakle crpiš tu mentalnu snagu? Zaista je fascinantno koliko imaš realnu sliku svega, ali i ubjeđenje da možeš izaći kao pobjednik.
– Prelomna tačka kod ovakvih stanja je trenutak kada uspiješ otjerati strah. To je vrlo važno, ovu rečenicu bih podvukla za sve one koji se nalaze u sličnom stanju kao ja. OTJERATI STRAH. Za mene je sve dobilo drugačiju perspektivu kada sam konačno to uspjela.