Pripadnici paravojnih formacija Karadžićevog SDS-a pucali su s krova hotela Holliday Inn na demonstrante. Nakon demonstracija održanih na Marijin Dvoru, okupljeni demonstranti su se uputili ka tadašnjem mostu Vrbanja. Snajperisti koji su bili pozicionirani u objektu preko puta benzinske pumpe su otvorili vatru na narod i na mostu su ubili Suadu Dilberović, a kasnije i Olgu Sučić.
Prije jedanaest godina komandant specijalne jedinice MUP-a BiH Dragan Vikić za „Slobodnu Bosnu“ govorio je o tim danima.
Uprkos izjavama političkog vrha da nema razloga za paniku, 5. aprila padaju prve žrtve agresora u Sarajevu, studentica Suada Dilberović i Olga Sučić. Tenkovi JNA “vježbaju” na položajima iznad grada a prethodno je, 4. aprila, zauzet Sarajevski aerodrom. Već sutradan policajci koji se stavljaju u službu politike SDS-a, sa mobiliziranim kriminalcima i narkomanima, zauzimaju Školu unutrašnjih poslova na Vracama.
PONESI ZASTAVU
„Ovaj grad odbranili su ljudi, neki momci bez uniforme za koje nisam znao ni ko su. Uzimali su puške da se brane i oni su zapravo najzaslužniji”, kaže 16 godina nakon početka opsade Sarajeva Dragan Vikić, svjestan koliko je ova istina snažnija nakon određene vremenske distance i u vrijeme kada se sve glasnije postavlja pitanje da li je moglo biti drugačije. Skoro godinu ranije obavještajne službe u BiH raspolagale su podacima o planovima za opsadu Sarajeva, skovanim na Palama, naravno uz pomoć srbijanskih obavještajaca.
Nakon što bi politički centar zemlje bio podijeljen, bilo bi lakše podijeliti i ostatak zemlje. Poslije zauzimanja aerodroma, jedna od strateških tačaka u planu presijecanja Sarajava bila su Vraca, gdje je stacionirana Škola unutrašnjih poslova. Tadašnji direktor Policijske škole Husein Balić za „Slobodnu Bosnu“ pričao je kako je mjesec dana prije napada uočio da njemu nepoznati ljudi osmatraju školu o čemu je pokušao obavijestiti tadašnjeg republičkog ministra unutrašnjih poslova Aliju Delimustafića. Zbog sumnji da se nešto sprema pojačali su straže oko škole.
PODJELA LJUDSTVA I NAORUŽANJA
Neki od rukovodilaca školskog centra, priča Balić, počeli su kadetima srpske nacionalnosti stavljati bijele trake oko rukava, radi prepoznavanja. “Izgleda da jeste postojao nekakav raniji dogovor, ali ja nisam znao za to. Mi smo bili prepušteni sami sebi. Pružali smo otpor do 19 sati dok nam nije nestalo municije i spriječili smo tada da jedinica koja je napala školski centar ne siđe u grad i izvrši presijecanje Sarajeva na relaciji Vraca – most Bratstvo jedinstvo u Pofalićima”. Šesnaestorica iz Škole, zajedno sa Balićem, bili su zarobljeni i tek 10. aprila uz pomoć Međunarodnog crvenog križa razmijenjeni za 10 snajperista koje su Vikićevi specijalci zarobili u Holiday Innu.
Početkom aprila 1992. JNA “pod kontrolom” već ima dominantne kote oko Sarajeva, pod izgovorom da obavljaju “ vojne vježbe, jer kako nam je ispričao Dragan Vikić, početkom aprila policijski kadrovi HDZ-a odlaze iz Sarajeva a potom se, na sastanku kojem je prisustvovao vrh republičkog MUP-a, Vikićeve kolege srpske nacionalnosti počinju javno stavljati na stranu politike SDS-a. Vikiću će njegov tadašnji zamjenik Karišik kazati kako postoji dogovor SDA-ovskih vlasti u Sarajevu i SDS-a, čiji je centar bio na Palama, o podjeli ljudstva i naoružanja tako što će kadrovima specijalne policije koji će se odvojiti pripasti trećina.
Podsjetimo, tokom suđenja Momčilu Mandiću 2006., Alija Delimustafić, bivši ministar unutrašnjih poslova RBiH, izjavio je da je postojao raniji sporazum prema kojem je srpski dio Specijalne policijske jedinice MUP-a trebao ostati u dijelu Centra za obuku kadrova na Vracama, dok je za njihove bošnjačke i hrvatske kolege planiran premještaj u objekat Doma policije u strogom centru Sarajeva. Vikić tvrdi da je nakon Karišikovog zahtjeva početkom aprila 1992. da mu preda dogovorenu trećinu naoružanja kontaktirao ministra.
Po naređenju ministra Delimustafića, suočeni s armijom podržanom tenkovima, povukli su se. Vikić podsjeća na još jedan ključni dan, 2. maj, kada je Sarajevo, nakon ranijih neuspjeha definitivno trebalo da bude blokirano. Kaže kako mu je za te Karadžićeve planove javio tadašnji operativac sarajevskog sektora SDB-a Munir Alibabić. Međutim, planovi agresora nisu uspjeli, ali od tog je datuma Sarajevo u potpunoj blokadi naredne četiri godine. Pa ipak, u Vikićevom kalendaru značajnih datuma, kaže, 5. april je posebno važan jer od tada sve postaje jasno.
BRANITELJI SARAJEVA
Obavještajne službe već 1991. imaju podatke da se po nalogu Vojislava Šešelja vojno obučavaju dobrovoljci za prve napade na grad. U jedinici koja će kasnije napasti Vraca bio je i bivši sarajevski narkoman Branislav Gavrilović Brne. Još 6. maja 1991. Gavrilović sa Šešeljom putuje na četnički skup na Romaniji u Novakovoj pećini, kada je Šešelj u prisustvu Radovana Karadžića održao govor o predstojećim ratnim dešavanjima u BiH. Šešelj izjavljuje kako je po BiH već formirao četničke jedinice.
Služba državne bezbjednosti BiH o svemu je saznala prateći kontakte Šešelja s predstavnicima policije na Palama i kontakte sa Karadžićem i Jovicom Stanišićem, tadašnjim šefom Državne bezbjednosti Srbije. Ključni ljudi za pripreme bili su i kasniji ministar policije u prvoj paljanskoj Vladi Mićo Stanišić, ministar pravde Momčilo Mandić i prvi šefovi “odmetnutog” dijela SDB-a Slobodan Škipina i Dragan Kijac.
Početkom aprila ‘92. godine JNA “pod kontrolom” već ima dominantne kote oko Sarajeva, pod izgovorom da obavljaju vojne vježbe. Transkriptima stotinjak telefonskih kontakata ključnih planera rata u BiH raspolaže Haški tribunal i dokumenti su već korišteni kao dokazi za optužnicu protiv Karadžića, na suđenju Biljani Plavšić te u tužbi BiH protiv Jugoslavije. Nakon što je SDB BiH došao do podataka da se priprema napad na lokaciji Vraca, jedan od operativaca informira tadašnjeg zamjenika ministra unutrašnjih poslova Jusufa Pušinu i Bakira Alispahića, načelnika Centra službi bezbjednosti, po čijem nalogu je izdato naređenje i policijskoj stanici Novo Sarajevo da pomognu.
Stanicom je tada komandovao Zlatko Miletić, a noć prije napada boravio je u školi na Vracama. “Razmijenili smo određene informacije”, kaže Miletić, koji tvrdi da se već tada pouzdano znalo da će do napada doći. “Pitanje zašto nije precizno isplanirana odbrana treba uputiti Delimustafiću”, komentira Miletić situaciju u kojoj su bili potpuno neorganizirani a već tada su postojali podaci o namjerama SDS-a i JNA. Miletić je, podsjetimo, u to vrijeme radio u vrlo složenim uslovima. I u Općini Novo Sarajevo dolazi do “razdvajanja” kadrova u Policijskoj stanici. Bilo je njih devet policajaca naoružanih pištoljima. “Naša policijska stanica bila je u dijelu grada u kojem je SDS pobijedio na izborima i valjda je neko mislio da će i taj dio pripasti srpskoj strani. Očito smo nekome pomrsili račune”, kaže Miletić.
Članak možete pročitati i na slobodna-bosna.ba