Novopečena SDA-ova zastupnica Samra Ćosović-Hajdarević (da, ona što mora pitati supruga za dozvolu da gostuje u TV emisijama) ponovo jaše šovinističkog konja. Nakon što je nedavno podigla prašinu u javnosti komentarom da pripadnike LGBT zajednice „treba izolovati“, Ćosović-Hajdarević pokazala je da osim seksualnog, u njenom srcu ima dovoljno mjesta i za nacionalni šovinizam. Komentarišući nedavne smjene u rukovodstvima javnih institucija u Kantonu Sarajevo, Ćosović-Hajdarević je napisala „Ode Mevludin, dođe Milorad. Ode Selim, dođe Vera. Ode Hajrudin, dođe Vladimir. Ode Edina, dođe Kristina“.
Mnogobrojne državne institucije i firme unosni su stranački plijen, pa oni u čije ruke vlast pređe naslijeđene kadrove iz suprotnog tabora zamjenjuju vlastitim. U daytonskom socio-ekonomskom sistemu stvari tako funkcionišu. S te strane bilo bi razumljivo i prihvatljivo da je Ćosović-Hajdarević, kao stranački vojnik SDA pokušala pokazati zbog čega je odluka o smjeni nepravedna i štetna, tj. zbog čega su kadrovi njene stranke koji su ostali bez funkcija stručniji i kompetentniji za posao koji su obavljali od kadrova koje je postavila nova vlast „šestorke“.
No, umjesto zdravorazumskih i civilizacijskih argumenata o nečijoj stručnosti i sposobnosti, Ćosović-Hajdarević odlučila je igrati na kartu najcrnjeg etničkog šovinizma nudeći, iz svog skučenog uma, viziju društva po svojoj mjeri – društva aparthejda, u kome obnašanje određene funkcije ne treba zavisiti od stručnosti i znanja, nego od toga da li se zovete Mevludin ili Milorad. Za Mevludine i Hajrudine direktorske pozicije, za Milorade i Vladimire, valjda kao i za homoseksualce, „izolacija“ i status građana drugog reda. Uostalom, ne treba čuditi da su ovakvi kriteriji za izgradnju društva bliski pogledima Ćosović-Hajdarević, jer za nju već sad sa sigurnošću možemo zaključiti da pravovjerna pokrivena Bošnjakinja očito jeste, ali da do položaja na kojem je pameću i znanjem stigla zasigurno nije.
No, osnovno pitanje koje ovdje i Ćosović-Hajdarević, ali prije svega stranci koja joj je dala prostor za djelovanje treba postaviti je čije oni vrijednosti slijede kada promovišu ovakav najcrnji šovinizam i zagovaraju otvorenu diskriminaciju ljudi „spornih“ imena u ovoj državi, ili tačnije kantonu?
Vrijednosti osnivača svoje stranke i prvog predsjednika BiH Alije Izetbegovića, u koga znamo da se kunu, zasigurno ne. Opisujući rat na prostoru bivše Jugoslavije, francuski filozof Bernard-Henri Lévy izjavio da se u Hrvatskoj vodio rat između dva nacionalizma, srpskog i hrvatskog, ali da se u BiH s druge strane vodio rat između nacionalizma i kosmpolitizma. I uistinu, odbrana Republike BiH, posebno na svom početku, vodila se uz vlast koju su pored Alije, Harisa i Ejupa činili i Mirko i Miro i Ivo, kao i vojnu komandu koju su pored Sefera ili Atifa činili i Jovan, Stjepan i Dragan. Dalo bi se diskutovati koliko je vladajuća stranka ostala dosljedna ovim principima, posebno uzimajući u obzir kasnije čistke i islamizaciju vojske, no nesporna je činjenica da je većina ljudi koja je ustala u borbu za Republiku BiH se iskreno borila za građansku, cjelovitu i multietničku državu u kojoj ni Mevludinu ni Miloradu neće biti tijesno i u kojoj će i jedan i drugi predstavjati bogatstvo, a ne uteg ovoj zemlji. Uostalom, i u svom posljednjem javnom istupu iz bolnice, doslovno nekoliko dana pred smrt, Izetbegović je mislio o multietničkom biću Bosne i Hercegovine, poručivši: „Treba da Srbi budu Srbi, Bošnjaci-Bošnjaci, Hrvati-Hrvati, ali da svi budu malo više Bosanci“.
No na drugoj, protivničkoj strani stajali su upravo oni koji su slijedili ideje kakve danas Ćosović-Hajdarević propagira; oni koji su kao svoj prvi ratni cilj definisali „razdvajanje naroda“; koji su također, samo u obrnutom smjeru, smatrali da Mevludin ne bi smio zauzimati prostor Miloradu, pa su u tom cilju na kraju proveli i genocid, etničko čišćenje i kulturocid, te završili u evropskim tamnicima osuđeni na najduže kazne zatvora.
Ovaj je princip upravo i činio ključnu razliku između zaraćenih strana. Zbog njega je i Sarajevo, uprkos svom barbarskom razaranju i etničkoj mržnji s kojom je bilo suočeno, uspjelo da sačuva svoj kosmopolitiski i multietnički duh, za šta je i širom svijeta steklo iskreno poštovanje i divljenje.
A ako mržnja i divljaštvo sručeno tenkovima i haubicama nisu uspjeli slomiti građanski i kosmopolitski duh Sarajeva, zasigurno ga neće ni mirnodopski etno-religijski šovinizam i primitivizam neukih novopečenih kantonalnih zastupnica. No passaran.
Danijel Hadžović
Slobodna Bosna