Vijesti
Dječiji brakovi - tabu tema
"Prodali su me sa nepunih 11 godina, dobili su kokošku, gajbu piva i 100 eura"
Žrtve dječijih brakovasu potpuno nevidljive - i za javnost i za sistem.
#

"Mene su udali sa nepunih 11 godina, dobili su kokošku, gajbu piva i 100 eura. Od toga su imali korist možda mjesec dana, a meni je ostao problem za ceo život", počinje Marija svoju ispovest.

Ona danas ima 18 godina i uz stručnu pomoć uspjela je da se otrgne mučnoj sudbini "male nevjeste". Nažalost, mnoge žene u na našim prostorima nemaju snage, a ni adekvatne podrške za to. Između ostalog i zato što su žrtve dječijih brakova ovdje potpuno nevidljive - i za javnost i za sistem.

Zvanično, u zemljama regiona, brak ne može da sklopi lice mlađe od 18 godina. Osim u pojedinim slučajevima. Seksualni odnos sa osobom mlađom od 14 godina je krivično djelo. Osim u pojedinim slučajevima. Međutim, izvan tih "pojedinih slučajeva" postoji još na hiljade onih koji ispadaju iz svakog zakonskog, prirodnog, moralnog, zdravorazumskog okvira i u čijem je središtu djevojčica potpuno nesvjesna da ima ikakav izbor i pravo na drugačiji životni put.

Ta djevojčica je mala Romkinja koja s bebom u naručju moli za pomoć, a svi misle da joj je to sestra. Ta djevojčica je poslušna kćerka sa sela koja će "spasiti" porodicu udajom. Ta djevojčica je Marija, djevojka s početka ovog teksta, koja je  ispričala svoju priču.

Marijina priča

"Otac mi je umro kada sam imala 10 godina, od kako je on umro sve je krenulo na loše. Majka mi je umrla prije par godina, ona me je i prodala. Ja sam predosjetila šta će se desiti, noć prije nego što sam trebala da odem sa muškarcem za kog me je majka prodala dobila sam temperaturu 40 stepeni. Dok sam bila mlađa očekivala sam da će majka u nekom trenutku promijeniti mišljenje i da će me spasiti, ponekad sam uspijevala da pobegnem kod nje, ali ona bi me vratila kod tih ljudi", priča Marija, koja je u pet godina košmarnog braka bila fizički i psihički zlostavljana, primorana da se prostituiše, da krade...

"Ja sam razmišljala šta će biti sa mnom kada odem sa tim čovjekom, pomislila sam, možda će me ubiti, ali to i nije najgore za mene. On je htio da me proda jednom čovjeku koji je držao striptiz klubove, ja to nisam htjela, on je prijetio da će me ubiti. Jednom me natjerao da obijem prodavnicu, raskrvarila sam ruku i dok sam bježala krv je curila za mnom, policija je došla tokom noći do kuće u kojoj sam bila, tražio je da vidi moju ruku, pošto je on stajao pored mene pokazala sam ruku koja nije krvarila. Molila sam se u sebi da traži da vidi i drugu ruku i da me uhapsi i da me skloni od njega, ali nije tražio. U sebi sam poželjela sve najgore tom policajcu što mi nije tražio drugu ruku i što me nije spasio... Sada kad pričam o tome bude mi teško, ali sam srećna zato što sam ostala živa. Znam samo da ne bih mogla sve to ponovo, prije bih se ubila."

Marija je sa 15 godina došla u program NVO Atina. Priznaje da se i godinama kasnije igrala sa lutkama i gledala crtane filmove. "Bilo je čudno svima oko mene, ali meni je to prijalo."

Danas, kaže, živi od poljoprivrede i sama se izdržava.

"Ne mogu da kažem da živim lako, ali sam uspjela da završim osnovnu školu i da se snađem... Danas imam partnera i zadovoljna sam, nisam mu ništa rekla, zapalila sam sva dokumenta sa suđenja kako ne bi saznao. Bude mi samo teško kada poželim sa nekim da pričam, jer samo djevojke iz Atine znaju šta mi se desilo, samo sa njima mogu da pričam."

Kako danas gleda na veze, na ljubav i brak.

"Sjećam se kad sam prvi put poslije svega upoznala momka najbitnije mi je bilo da je dobar prema meni i da me neće prisiliti ni na šta, dugo mi je trebalo da steknem povjerenje. Kad razmišljam o ljubavi, shvatam da lako mogu da se zaljubim i da se vežem za nekog, ali da isto tako lako mogu da se oprostim od nekog. Bitno mi je bilo da me neko voli i da me zagrli. Najbitnije u životu je imati mir i slobodu, ostalo dođe samo od sebe sigurno. Poslije svega što mi se desilo znam da mogu da se snađem samo ako sam slobodna", podvlači Marija.

Novoosvojena sloboda podrazumijeva i udaljavanje od njene primarne porodice. S braćom i sestrom je tek povremeno u kontaktu.

"Ja njih pozovem, oni mene ne. Čak mi je skoro rekao brat da jedan muškarac traži ženu za udaju i da mogu da uzmem pare za udaju. Rekla sam mu da neću, ali nisam mogla da vjerujem šta me pita. Moje sestre nisu prošle bolje od mene, jedna se porodila kada je imala 13 godina, one nisu bile prodate, ali su pobjegle rano od majke i morale su da se udaju da bi dobile neku zaštitu, samo sam ja bila prodata. Prije nego što mi je majka umrla otišla sam da je vidim u bolnicu, ona je htjela da se vidimo, meni je bilo svejedno, ja nisam osjećala prema njoj ništa. Otišla sam da je vidim, sjetila sam se svaki put kad je prošla pored mene dok su me oni ljudi tjerali da se prostituišem i svaki put kad je okrenula glavu, ali sam joj oprostila, neka njoj bude lakše, meni ne može".

Marijina priča nije usamljena, ma koliko zvučala strašno. I ma koliko bila mučna, moramo da se suočimo s tim da se ovo dešava djevojčicama oko nas i danas, u 21. vijeku. 

Noizz.rs

FACE TV vijesti u vasem email inboxu. Prijavite se na FACE Newsletter.