Na današnji dan prošle godine, naš veliki pjesnik i književnik rahmetli Alija Hasagić Dubočanin saglasio se da u povodu godišnjice genocida u Srebrenici objavimo na portalu “Dnevnog avaza” njegovo djelo “Balada o Srebrenici”, ranije objavljeno u njegovoj knjizi “Divlji jezik”. I za samog autora ova balada bila je posebna, ali, kako nam je jednom kazao, o njoj bi “više šutio, a manje govorio” i da se u “Baladi o Srebrenici” sve samo kazalo.
Današnji 11. juli Alija H. Dubočanin nije dočekao, umro je 29. aprila ove godine, tri dana uoči 70. rođendana, ali iza njega su ostala vrijedna djela, poput ovoga koje objavljujemo i danas i u kojem se, baš kao što je govorio pjesnik, o jednom od najvećih zločina nakon Drugog svjetskog rata, ali i teretu i tuzi koje svi nosimo zbog Srebrenice “sve samo kazalo”.
BALADA O SREBRENICI
Bio sam u Srebrenici.
Ljeta ovog, a jeseni ove.
U blag i sunčan dan, sa puno plave
svjetlosti. I starom tišinom u zraku,
tišinom koja je utišala i jedan potok.
I ja sam bio tih, kao grumen zemlje
pored staroga puta kojim prolaze stare
ljudske patnje. I, vraćam se iz Srebrenice.
Gladan se vraćam obične hrane, a presit
govora neba koje mi je sve reklo.
Nudile su mi se šljive srebreničke.
Nisam ih smio okusiti. Ne, ja se ne smijem
u Srebrenici najesti šljiva. Jabuke su vidjele
moju nevolju. Ponudiše svu svoju slatkoću.
Ne dotakoh. Niti jednu. Strah me nečega
velikog i svetog. Ne mogu jesti jabuke
u Srebrenici. Niti dunje, niti plavo grožđe,
niti dinje, niti lubenice. Šutim. Vraćam se
gladan iz Srebrenice. I žedan.
A mogao sam se napiti majčinih suza,
i sestrinskih teških uzdaha. Ne, ništa
u Srebrenici, ne jedoh, niti se čega napih.
Strah me. Nečega dubokog i teškog.
I, evo, na odlasku, osnovni smjer
pokazuju mi bijeli nišani, smjer bez greške,
a mašu mi sve srebreničke grane.
A pod zemljom čuje se neka
duboka huka. Neko je zemlju teško
uznemirio. Ne diram ništa. Udišem samo
koliko mi treba da preživim, jer, vidim,
pod nogama, cijela zemlja diše.
Bože, nigdje, i nikad više.
Nikad, i nigdje više.