Akcija “Prekinimo šutnju” pokrenuta je i u BiH. Žene su konačno progovorile o teškim iskustvima iz porodilišta. Za dva dana je na njihovu adresu stiglo više od stotinu svjedočanstava žena koje su progovorile o katastrofalnim uvjetima na porođaju.
Ni u susjedstvu situacija nije ništa bolja
“S obzirom na činjenicu da tisuće i tisuće potpisa u peticiji, kao i otvoreno pismo upravo vama nije pomoglo da ih doživite i reagirate, ja ću pokušati iz osobnog isksustva. Nedavno sam završila na hitnoj zbog spontanog pobačaja u trećem mjesecu trudnoće. Tamo sam otišla kao i svaki građanin koji uredno plaća zdravstevno osiguranje u ovoj državi, s punim povjerenje. Dočekalo me, rekla bih, 15. stoljeće, a mislim da je i tada bilo mnogo bolje. Svezali su mi ruke i noge i započeli proces kiretaže naživo bez anestezije. Dakle, struganje maternice, unutrašnjeg organa, naživo bez anestezije. To je bilo mojih trideset najmučnijih minuta u mom životu”, šokirano je izjavila zastupnica u Hrvatskom saboru Ivana Ninčević-Lesandrić te zaprepastila javnost informacijom da joj je nakon spontanog pobačaja kiretaža u splitskoj bolnici urađena bez anestezije.
Udruženje RODA – Roditelji u akciji je nakon ovog istupa pokrenulo akciju “Prekinimo šutnju” kako bi žene napisale istinu o tretmanu koje su doživjele u bolnicama tokom kiretaže, poroda i pobačaja.
“Prekinimo šutnju” u BiH
Upravo su ove priče potakle mnogo žena u BiH da progovore o ovom problemu. Žene već jako dugo šute. Potrebno je znati šta će država učiniti. “Prekinimo šutnju” nije razlog jer su žene šutjele, razlog je jer ih nisu htjeli čuti oni koji su trebali.
“Ono što se ovom kampanjom postiglo je konačan prekid šutnje, počelo se razgovarati šta se dešava iza zatvorenih vrata porodilišta. Da se ne primjenjuje adekvatna anestezija je činjenica. U evropskim zemljama imate intervencije koje se ne mogu zamisliti bez anestezije. Kod nas nije problem resursa i nedostatka sredstava, već ustaljena rutina da određena intervencija ne boli”, istakla je dr. Amira Ćerimagić, predsjednica Udruženja “Prirodan porod”.
Savjetovali su ih da se okrenu pozitivnim pričama. Garantujemo da je rađanje jednog živog bića najpozitivnija priča. Neke su žene poželjele da više nikada ne rode dijete, barem ne u BiH. Traume koje su prošle su zauvijek ostavile traga u njihovima životima.
“Ipak sam rizikovala, ne znajući šta me, ustvari, čeka. Krenuli smo prema GAK-u i gore sam pri samom prijemu bila loše dočekana, vjerovatno što su bili sitni sati. Doktor je uzeo anamnezu, itekako arogantno, maliciozno i oholo me ispitivao, nekako mi je i tersao, zbog toga sam se osjećala jako loše usprkos bolovima koji su sve više i više rasli. Nakon toga me pregledao, ruralnim izrazom – mesarski. Tu počinje košmar, horor i najveća drama koju sam u životu doživjela. Tražila sam od sestre da mi bukvalno da svoju ruku, rekla sam: ‛Molim vas, možete li mi dati ruku, meni nije dobro, mene boli’, na što je ona rekla da za tim nema potrebe.
Mislim da sam se tad počela gubiti. Bolovi su bili na svaku sekundu. U međuvremenu sam vidjela pribor, babica ga je razmotavala. Znala sam šta je to. Epiziotomija. Samo sam htjela da sve prođe”, ispričala je anonimna porodilja kojoj je epiziotomija rađena bez anestezije.
Žene su spremne nadjačati sistem. Onaj sistem koji im ne da anestezije i servira bolne tretmane. Pomozimo im da pošalju jasnu i glasnu poruku i suprotstave se sistemu koji, na kraju, postaje razlogom opadanja stope nataliteta u BiH.