1 C
Sarajevo
19.04.2024

Preminuo jedan od najpoznatijih makedonskih književnika Goran Stefanovski

Goran Stefanovski je jedan od najplodnijih i najpoznatijih dramskih autora, ne samo u Makedoniji, već i šire u regionu. Njegovi zapaženi dramski tekstovi se igraju na pozornicama i širom Evrope. Autor je komada “Divlje meso”, “Tetovirane duše”, “Duplo dno”, a dvostruki je dobitnik “Sterijine nagrade”.

Rođen je 27. aprila 1952. godine u Bitolju. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Skoplju, a studirao je dramaturgiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Beogradu gdje je i magistrirao. Karijeru je počeo na televiziji, bio je asistent na Filološkom fakultetu u Skoplju, profesor drame u Dramskom pozorištu u Skoplju, član makedonskog PEN-a, Udruženja književnika, a od 2004. i član akademije. Njegov mlađi brat Vlatko je poznati muzičar. Posljednje godine života je proveo u Velikoj Britaniji, blizu Londona, odakle je i stigla vijest o njegovoj smrti, prenosi “Nova Makedonija”.

 

- OGLAS -

Izdvajamo nekoliko misli koje su došle iz pera Stefanovskog:

– Dom je tamo gde boli. Dom je tamo gde su vam vesti. Tamo gde vas vole i gde vas mrze.

– Svako na svoj način, svi čeznemo za nekakvim idealnim utočištem, pravim mestom, gde možemo da se skrasimo i da budemo svoji na svojem, spokojni i ispunjeni. Verujemo da smo to mesto nekada imali, ali smo ga izgubili, pa uporno pokušavamo da ga ponovo pronađemo, ubeđeni da nam je obećano i da polažemo prirodno pravo na njega. Za nekoga je to utočište – detinjstvo, za nekoga prva mladalačka ljubav, a za nekoga stari kraj. Za Odiseja to je bila Itaka. Kako starimo ova nemirna potraga za konačnim mestom postaje sve dublja i neizvesnija. Čini se da je sve nestabilno osim te iluzije stabilnosti koja nas, kao i nada, nikada ne napušta. Ljudska potreba za pričama je neprestana čežnja za dohvatanjem te iluzije. Ona je posebno jaka kod onih čija je Itaka – pozorište!

– Ako je politika umetnost mogućeg, onda je umetnost politika nemogućeg. Razumem ja da umetnici sanjaju i ganjaju nemogućnosti, ali od političara očekujem da se bave mogućim. Sumnjivi su mi političari umetnici i umetnici političari. Zadatak političara je da u ime onih koji su glasali za njih izbore maksimum mogućeg, a ne da nas zamajavaju tlapnjama.

– Često kad me pitaju “odakle si”, ja kažem – iz pozorišta. Odrastao sam u pozorištu, majka je bila glumica, a otac reditelj. Video sam mamu kako je ubijaju na sceni kad sam imao četiri ili pet godina. Igrala je u nekoj melodrami, neki brkati negativac je izvadio pištolj i pucao u nju, a ona je pala mrtva. Zavesa, aplauz. Posle predstave me je ubeđivala da je još živa, da je sve to igra, ali ja joj nisam verovao. Nisam joj verovao ni posle mnogo godina kada je stvarno umrla. Oduvek su me fascinirala pitanja – šta je živo a šta je mrtvo, šta je na sceni a šta iza scene, šta su kulise a šta stvarnost… Ljudi koji se bave pozorištem su po definiciji u više svetova. Glumci jure iz jednog sveta u drugi: posle jedne predstave već idu na probu druge, samo iščeznu i uđu u drugi svet. To su pravi Odiseji! Ja bar budem u jednom svetu godinu dana dok pišem komad.

– Jesam Balkanac i ne bih to menjao nizašta drugo. Ali istovremeno pokušavam da osvestim šta to meni znači. Ne volim fundamentalne pripadnosti bilo čemu, ne volim kada se stvari navodno “podrazumevaju same po sebi”. Volim Balkan, ali kako Marija Todorova kaže, bez potrebe da budem ponosan na njega, niti da ga se stidim. 

– Uvek me je fasciniralo kako istorija pravi istorijske olupine od ljudi. Kad smo bili mladi ulazili smo jedni drugima po kućama i stanovima da slušamo ploče. Često se dešavalo da prolazimo kroz dnevne sobe, hodnike i kuhinje, gde su sedeli stari ljudi i žene, često u pidžamama, nepomični, zagledani u sebe. Nismo ih primećivali. Kao da nam je nešto govorilo: pusti njih, oni su bivši ljudi, od pre rata, oni ništa više ne razumeju. Oni su nameštaj. 

- OGLAS -

Pročitajte još

NAJNOVIJEFACE.BA