Predstavnica udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa” Kada Hotić kazala je za N1 kako majkama kojima su djeca i porodice ubijene vrijeme ne liječi rani jer, ističe, to nije bolest koja se može izliječiti.
“Ta rana ostaje, sjećanje na moje dijete uvijek ostaje, ali tužno sjećanje. Imala sam dijete, muža, braću, porodicu, lijep život… Neko je učinio, ljudski faktor je učinio, da danas živim samo zato što sam živa, a život je besmislen. Ovo mezarje i ovaj prostor živi su svjedok događaja da smo nestali, ja ubrajam i sebe među nestale. Odvojili su me od muža, moj sin je pokušao preko šume, braća jedan preko šume jedan je bio ovdje, nijedan nije došao. Našli su smiraj ovdje nakon što smo se izborili za mezarje da im se vrati ime i prezime. Ja sam dijete bez oca iz Drugog svjetskog rata, nemam mezarje, nikada nije pronađen. Ali razlika je pronaći i ne naći”, kazala je Hotić za N1.
Na pitanje da li može oprostiti, kazala je da niko od njih majki nije tražio oprost.
“Kome da oprostimo? Nisu priznali odgovornost, nisu priznali da su počinili genocid. Oni koji negiraju genocid svakom izjavom iz RS-a i Srbije produbljuju ranu koja taman zakori pa njihovim izjavama prokrvari. Vrijeđaju nas da ovdje kopamo životinjske kosti. Neću ih kleti da im bude isto, nisam kao oni, ali neka zaspu i smire se ako mogu sjećajući se patnje i boli koju nanijeli ljudima. Ja ću svoju bol nositi dostojanstveno, boriti se za prava za neke buduće generacije, da se ovo ne desi nikome”, poručila je Hotić.