Život i stil
Strah kompromituje imuni sistem u borbi protiv koronavirusa Pandemija je umnožila psihološke probleme koji variraju od depresije, anksioznosti, napada panike, somatskih simptoma i simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja
#

Pandemija Kovid-19 je dovela do značajnih promjena u našem svakodnevnom životu. Kretanje je ograničeno, nezaposlenost je porasla, ljudi se prilagođavaju novim uslovima rada, novim uslovima u školovanju djece, zatvorenim vrtićima, a možda i najvažnije - nedostatku fizičkog kontakta s drugim članovima porodice, prijateljima i kolegama.

  / 
 

Tema očuvanja mentalnog zdravlja i brige o mentalnom zdravlju za vrijeme pandemije Kovid- 19 je više nego ikada u fokusu ne samo profesionalaca koji se bave temom mentalnog zdravlja, već i mnogih drugih institucija. Strah, briga i stres normalni su odgovori na percipirane ili stvarne prijetnje i u trenucima kada smo suočeni s neizvjesnošću ili nečim nepoznatim. Stoga je normalno i razumljivo da ljudi doživljavaju strah u kontekstu pandemije COVID-19.

 

Strahovi i reakcije se obično odnose na sljedeće:

- Strah da će osoba da se razboli i da umre;

- Izbjegavanje odlaska u bolnicu ili zdravstvene ustanove zbog straha da će se tamo zaraziti;

- Strah od nemogućnosti rada i zarađivanja tokom izolacije, otpuštanja s posla i gubitka prihoda;

- Strah da će biti stavljen u karantin zbog povezanosti s bolešću i zatim biti socijalno isključen/izolovan;

- Osjećaj nemoći - da zaštiti porodicu, da će ga karantin odvojiti od voljenih ljudi, itd.

Kada sagledamo cjelokupnu situaciju pandemija je svakako umnožila psihološke probleme koji variraju od depresije, anksioznosti, napada panike, somatskih simptoma i simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja. U nekim situacijam bila je okidač i za mnogo ozbiljnije psihijatrijske probleme kao što su psihoze. Ne smijemo zaboraviti ni osobe koje su iznenada izgubile nekoga bliskog, što svakako može rezultirati dodatnim stresom, tugom, ljutnjom i ogorčenošću.

Osobe koje su bolesne ili u karantinu mogu doživjeti stid, krivicu ili stigmu. Sve navedeno narušava zdravlje dodatno – kako somatsko, tako i mentalno. Možemo reći da smo se skoro svi susreli s anksioznošću, strahom, neizvjesnošću, ali intenzivnije je reagovala vulnerabilnija populacija i oni koji su već imali neku vrstu psiholoških problema.

Anksioznost ubrzava doživljaj gubitka kontrole i najkraća je prečica do panike koja nas disocira od mogućnosti racionalnog mišljenja i osjećanja. Strategije u mišljenju, koje su funkcionalne, odnose se na sljedeće: Prepoznaj da je tvoja uznemirenost potpuno normalna i da su različiti odgovori i reakcije potpuno normalni načini suočavanja s jednim nenormalnim iskustvom. U kulturološkom smislu imperativ da se drži socijalna distanca nije nešto što je imanentno našoj kulturi i direktno udara na gregarni i afilijativni motiv koji su snažno razvijeni u našoj sredini.

Postoji izreka „da zbijemo redove“ koja nas upućuje na način koji je bio uobičajen odgovor na neku opasnost. Novonastala situacija, s druge strane, iziskuje povišenu opreznost i s jedne strane može pomoći da osoba donese odluke koje i treba donijeti u ovom trenutku: da ne provodi vrijeme u velikim grupama ljudi, da često pere ruke i ne dodiruje lice. Takva ponašanja ne pomažu samo toj osobi, već i drugima. I na taj način, što pomažemo i drugima, pogotovo onim osjetljivijim i ugroženijim, mi i pored fizičke distance (nikako socijalne) možemo da pomognemo i zaštitimo druge.

S druge strane, imali smo puno više vremena da se bavimo svojim unutrašnjim promišljanjima, pitanjima smisla života i desio se zaokret od spolja ka unutra, ka unutrašnjem lokusu kontrole. Kriza nas je stavila pred zadatak da razumijemo i prihvatimo i svoje granice i svoja ograničenja i da se pomirimo s tim granicama i ograničenjima. Savremeni čovjek se često u životu žali da se malo tome iskreno raduje stoga što je svu svoju svijest okrenuo ka spoljašnjosti i malo radi na unutrašnjem životu od koga često bježi kroz obilje spoljašnjih stimulusa, senzacija, aktivnosti.

Bili smo svjedoci da smo za vrijeme boravka u kućama bili preplavljeni raznim instrukcijama i video materijalima kako „vježbati kod kuće, biti kreativan kod kuće“ sa svim mogućim varijacijama, a što govori u prilog da savremeni čovjek jako teško podnosi da ostane sam sa sobom. Zbog toga je ostajanje samo u tjelesnoj, socijalnoj i psihološkoj dimenziji nepotpuno da bi se čovjek uspješno nosio s ovakvim izazovima poput pandemije. „Tajna čovječijeg života nije samo u tome da čovjek živi već i u tome zašto živi“, riječi su Dostojevskog. I zato da bi se ovaj izazov potpuno prevazišao mora da se dogodi podizanje na viši, duhovni nivo ljudskog postojanja i smisla.

Rezilijentnost smatramo za otpornost ili sposobnost da se osoba nosi s problemima i nedostacima. Psihologija je definisala ovu vrstu otpornosti kao proces prilagođavanja situaciji u nesreći, traumi, tragediji, prijetnjama ili značajnim izvorima stresa - kao što su porodični problemi, ozbiljni zdravstveni problemi ili stres na radnom mjestu. Biti rezilijentan ne znači da osoba ne reaguje na stresore i da ne doživljava negativne emocije, već to da se na funkcionalan način nosi s njima i prevazilazi ih. Rezilijentnost se uči od najranijih dana, u primarnoj porodici, kroz socijalne kontakte.

Čuveni bečki psihijatar Viktor Frankl, čak je smatrao da je za duševno zdravlje neophodan određeni stepen napetosti i negirao pretpostavku da je za mentalnu higijenu u prvom redu potrebna ravnoteža ili, kako se to u biologiji kaže homeostaza, tj. stanje bez napetosti. Po Franklu „čovjeku za mentalno zdravlje nije potrebna homeostaza, već, naprotiv, stanje težnje i borbe za cilj koji je njega dostojan“. Takođe, Frankl je smatrao da će najveći mentalni problem savremenog čovjeka biti nedostatak smisla života tj. besmislenost življenja.

Kako je iskustvo pokazalo, s krizom se bolje nose ljudi s unutrašnjim fokusom kontrole, emocionalno stabilni, fleksibilni, u funkcionalnim partnerskim i bračnim vezama.

Stoga bi društveni imperativ trebalo da bude na neprihvatanju individualističkog, egocentričnog i hedonističkog stila života koji u krajnjem proishodi otuđenošću, alijenacijom, socijalnom neosjetljivošću i lomljivošću na životne krize i da radi na jačanju zdravih stilova života, jačanju porodice kao stuba i temelja društva i upućivanjem na smisleno angažovanje, društvenu solidarnost i pomoć najugroženijima.

Prevashodni zadatak stručnjaka za mentalno zdravlje, u svijetlu trajuće pandemije, kao i nekih budućih kriza, jeste da pošalju poruku da je ljudski život univerzalna vrijednost. Smisao života postoji i može se naći čak i kada je praćen gubicima, nemogućnošću za radom, odsustvom naučenog lagodnog stila života. Kriza smisla kao široko rasprostranjeni simptom s kojim se često srećemo u psihološkoj praksi, navodi nas da i mimo pandemije moramo dati dublji odgovor na krizu smisla, a samim tim i ojačati pojedinca i naučiti da iz krize izađe jači i samosvjesniji.

 

FACE TV vijesti u vasem email inboxu. Prijavite se na FACE Newsletter.