U razgovoru za FACE otkrivamo vam jednu snažnu poruku, priču i život jednog od onih mladih ljudi na koje se trebamo ugledati. Biti tu, proživjeti sve to i na kraju ostati čovjek.
Piše: Azra Mustedanagić
Zovem se Dževad Malkić, rođen sam u Srebrenici 07.02.1990. kao beba saznao sam šta je rat.
To su uvijek bolne tačke većine Bosanaca i Hercegovaca širom svijeta, taj period stradanja naše zemlje, naše domovine vjerovatno je najviše ostavio ožiljaka na našim roditeljima i svim starijim članovima naših porodica.
Imao sam pet godina kada je pala Srebrenica u agreskorske ruke, moj babo kao i većina muškaraca krenula je preko šume da nađe put do slobodne teritorije. Nažalost zarobljen je kao i mnogi drugi zemljaci. Hvala Bogu preživio je, ali ostale su posljedice. Imao je sreću da preživi, ali mnogi njegovi prijatelji nisu, kao i članovi naše porodice.
“Teško je pričati o ovakvim stvarima, skoro me je pitala jedna novinarka „da li mi možeš reći koliko ti je rodbine stradalo i kakav je osjećaj otići u Potočare?“ Vjerujte to me je pitanje poremetilo i cijeli tok razgovora se promjenio- rekao je Dževad drhtavim glasom.
Kako da nabrojim? Kako da objasnim kakav je osjećaj otići u Potočare i vidjeti te bijele nišane?
Znam samo da sam rekao da svake godine, za svaku dženazu ukopam jednog člana porodice. Teško je to objasniti ljudima kada dođete i znate da među tim šehidima leže i članovi tvoje porodice. Veliku podršku imam od kolega iz Tuzle zaista prilikom ulaska u Potočare, teda kada prilazite memorijalnom centru, nemate više poteškoće sa trčanjem, zaboravite na tu fizičku bol, osjećate onu težu, onu bolniju, psihičku.
Na ni sam ne znam kako dotrčim u Potočare, kada gledate u one omajke, nane, sinove, kćerke kako vas gledaju i plaču, jer u nama vide i svoje sinove, i braću i očeve… Meni je to vjerujte najteži dio koji moram prevaliti… To je moj narod, moja Srebrenica, moje podrinje, moja Bosna i Hercegovina.
U Tuzlu kada se stiglo, naravno nemaš ništa, tuđi si, izbjeglica si. Ali hvala Bogu stane čovjek na svoje noge. Grad Tuzla me je prihvatio kao svog najrođenijeg, to ovom gradu nezaboravljam kao ni ljudima u njemu. Tuzla je takođe stradala u ratu, ta granata je ugasila toliko mladih života. I kapijom kada prošetam, nije jednostavno vjerujte.
Ja Tuzlu gledam kao svoj grad, tu sam završio osnovnu školu, srednju i naravno fakultet. Magistar sam tjelesnog odgoja i sporta, jednostavno sport je moj život. Volim sport i volim djecu, spojio sam te dvije stvari i imam najljepsi posao na svijetu, a to je rad sa djecom…
Dobio sam poziv 2015. godine da trčim ultramaraton iz Bihaća do Potočara, ne možete ni zamisliti kakav je to osjećaj bio. Nisam znao da li sam dovoljno spreman ili ne, zbog toga sam tri mjeseca prije ultramaratona trenirao kao nikada u životu. Noć pred kretanje u Bihać nisam mogao spavati, emocije i adrenalin su odradile svoj dio posla. Kada samo stigli u Bihać bilo mi je još teže zaista, tu noć sam čak i plakao, mnogo mi je bilo teško. Kada asmo krenuli sa ultramaratonom osjećao sam se baš spremno,ali čovjek nikako ne može biti spreman na ulaz u Potočare.
U Konjević Polju smo stali na kratko da bi obišli nanu Fatu, mnogo nam se obradovala, tada sam stao pred sve učesnike i zamolio ih da mi izađu u susret sa jednom molbom koju sam dao svojoj porodici i prijateljima, organizator je odobrio s obzirom da je znao da sam iz Srebrenice.
Imao je samo pet godina kada je pala Srebrenica u agreskorske ruke, njegov otac kao i većina muškaraca krenula je preko šume da nađe put do slobodne teritorije. Nažalost zarobljen je kao i mnogi drugi zemljaci. Svake godine zakopao je jednog od članova svoje porodice.. Ostao je u Bosni i Hercegovini, kakvoj takvoj nastavio da se bori i da još uvijek pomogne da se zločin nikad ne zaboravi.
Nakon što su pethodnih nekoliko godina uzimali učešće u “Supermaratonu Bihać – Potočari”, članovi Atletskog kluba “Sloboda Thenograd” odlučili su organizovati vlastiti supermaraton “Tuzla – Srebrenica” kojim će atletičari sa područja Tuzle, Tuzlanskog kantona, ali i cijele Bosne i Hercegovine svake godine trčati iz Tuzle ka Srebrenici i time odati počast žrtvama srebreničkog genocida.
O tome kako su istrajni u odlukama da već četiri godine i dalje se bore da se najveći zločin ne zaboravi , te kako postati učesnik istog pročitajte u nastavku članka :
Šta organizacija ovog događaja za Vas predstavlja?
“Organizacija ovog supermaratona za mene predstavlja ispunjenje za dušu, u smislu da odamo počast našim šehidima koji su nevino stradali u proteklom ratu. Za mene je ovo neka vrsta hodočašća, kao neki mali hadždž jer dolazimo svake godine na dženazu, gledamo te nišane i ledi nam se krv u žilama, zaista nije jednostavno” – drhtavim glasom za FACE govori Malkić.
Da li sami vršite incijativu za istu ili postoji još ljudi koji žele da daju svoj doprinos?
“Na samom početku zaista smo sve samo organizovali i svoja sredstva izdvajali za ovaj memorijal. Međutim, iz godine u godinu javljaju nam se dobri ljudi jer su uvidjeli da prva godina nije bila samo eto onako da se organizuje nego da mi zelimo da ovo zaživi i da traje, sto se mene tiče, dokle god sam pri zdravlju i snazi ja ću organizovati ovaj supermaraton jer je to moj narod”- rekao je Dževad.
Smatrate li da se kroz medije jako malo razgovara i pridaje pažnja ovoj temi?
Iskren da budem, jako je teško stupiti u kontakt sa pravim ljudima koji mogu iznijeti ovaj nas memorijal u eter, odnosno da pokažu ljudima šta mi ustavri radimo. Naš prijatelj koji dolazi iz Njemačke sa svoje dvoje djece je jednom prilikom u svome mjestu pomenuo ovaj supermaraton. Vjerujte ljudi su se iznenadili, to govori o tome koliko ljudi, pa i mediji pridaju pažnju na pravi način. Hvala Bogu dragom, u posljednje vrijeme ja radim sa odličnom ekipom tako da ja nemam problema sa iznošenjem ovog memorijala u javnost. Moram naravno pomenuti vašu televiziju kao i portal FACE TV, ja sam zaista ostao iznenađen s koliko dobrote i pažnje ste mi se odmah odazvali, zaista ovim putem vam se od srca zahvaljujem
Da li ste imali neki otpor u samoj organizaciji?
“Otpora u organizaciji nije bilo nikakvog, kao sam već naglasio postoje dobri ljudi koji sam žele pomoći, iz nekih svojih razloga su sprijećeni da učestvuju, ali kroz podršku oni su dio nas” – kroz blago zadovoljstvo nastavlja.
Koliko ove godine očekujete učesnika?
“Svake godine se broj učesnika povećava, tako da ove godine imamo 60 učesnika. Prve godine nas je bilo 25, druge godine 30, treće 35. nekako smo se postepeno dizali, međutim ove godine je zaista velik odziv trkača, što profesionalnih što rekreativnih. Imamo učesnike iz cijele Bosne i Hercegovine, iz Hrvatske i Njemačke. Nadam se da će se ovaj broj još penjati”
Da li je ovaj maraton postao već tradicija ili težite tome?
“S obzirom da je ovo već četvrta godina za redom koju organizujem, mislim da je ovo već tradicija, iduće godine je peti, kako mi to između sebe kažemo, mali jubilej. Naravno mi taj jubilej gledamo tako da tada bude još bolje i još masovnije.”
Kako se ljudi mogu uključiti i biti dio ove priče?
“Vjerujte da s obzirom da mi bukvalno iz svojih sredstava crpimo, kao i uz pomoć dobrih ljudi, ovo je ipak veliki broj učesnika, na koji se ja lično ponosim jer ljudi su uz mene. Vjerujte najteže je ljudima iz podrinja otići u Potočare, ja se naravno zahvaljujem od srca svima koji dođu u dolinu šehida. Mi broj neograničavamo, cilj nam je da što više ljudi uzme učešće u ovom našem memorijalu, da omasovimo ovo. Sa nama trče i stari i mladi, i mučkarci i žene, i muslimani i hrvati i pravoslavci. To nam je nekako najvažnije, DA NE ZABORAVIMO, DA NE ŠIRIMO MRŽNJU NEGO PRIJATELJSTVA!” –
Za ljude je Srebrenica od 8. pa do 11. jula, dakle nekako pred polazak kolone sjećanja pa do dženaze, svi bi se samo pokazali taj dan da suosjećaju sa žrtvama, ali nije baš sve tako. Mi pokušavamo, prvenstveno ja, da se nikada ne zaboravi, da se ne ponovi. Srebrenica nije samo 11.jula, nego je Srebrenica svaki dan, kao i svi drugi gradovi.
